Zov divljine

“Živim po svome” definitivno nije originalan naziv za album, ali nikome na području bivše Jugoslavije ne odgovara tako dobro kao Josipi Lisac. Za razliku od drugih hrvatskih pjevačica, nje nema po novinama kako reklamira auto-dijelove, priključke za traktor ili žilete za brijanje nogu, a eventualno žutilo povezano s njom je trenutačna boja njene kose ili pak kakav modni detalj na njenom reveru.

Obzirom na njen 40-godišnji staž na pop-rock sceni, to je podatak vrijedan divljenja. Pričice o boji njezinog ruža za usne već odavno ne zadovoljavaju kriterije žutila. Ona nije bomba, ona je Diva. I to bez sarkazma.

Zatočena u kavezu zvanom hrvatska estrada, rijetka, ali vrlo lukava zvijer, Josipa Lisac se naoko primirila te svoje težnje i čežnje artikulirala na način kako bi je većina slušatelja mogla shvatiti.

Riječ je o zanatski dobro produciranom, standardno izvrsno otpjevanom albumu kojim dominira razmjerno pitak zvuk, u kojem glas Josipe Lisac bez problema stvara prostor da izrazi svoju posebnost. Njome će biti zadovoljni i stari Josipini fanovi, kao i pseudointelektualna ekipa koja ima mnogo para ali malo muzičkog ukusa, te slušanjem ovako nečeg žele ispasti veći frajeri nego što jesu.

Suradnja s Elvisom Stanićem je donijela skretanje u vode jazza i soula, u kojima se snalazi više nego dobro, jedini prigovor ide kvaliteti pjesama koje su ipak pola koraka iza izvedbe i produkcije.

Uvodna pjesma “1000 razloga” počinje kao tipična pjesma koju bi rado otpjevao Massimo Savić, djeluje kao zagrijavanje za glasnice sve do refrena, koji stubokom mijenja procjenu. Naslovna pjesma polako, ali sigurno podiže letvicu očekivanja prema gore.

“Svijet oko nas” ipak sadrži previše praznog hoda za pjesmu na albumu Josipe Lisac. Osobni favorit albuma je “Zvira voda” koja u maniri stare poslovice ‘Tiha voda brege dere’ svojom mirnoćom stvara uznemirujući učinak. Valja spomenuti još i “Istinu” i “Helenu lijepu“, kao izvrsno zatvaranje 42-minutnog druženja s jedinom pravom hrvatskom rock’n’roll divom.

Iako je zvučna slika sasvim dobra, osjeća se Josipina želja za divljinom. Picajzle će pitati: Kog’ vraga Josipi trebaju sirupasti, umilni aranžmani kad jači učinak može doseći upotrebom sirovog instrumentarija, na primjer gotičkog harmonija uz psihodeličnu violu? Zašto zvuk povremeno mora sličiti soundtracku za lounge barove?

Negdje u njenom glasu se osjeća želja za svojim prirodnim staništem: za svijetom beskompromisnog umjetničkog izražavanja, odnosno u njenom slučaju želja da napravi album s najvećim ‘mudonjama’ ovog svijeta, tipa Rickom Rubinom, Johnom Caleom, Scottom Walkerom: tko ne bi volio da čuti “I Never Asked To Be Your Mountain”, “Song To The Siren” ili “Buzzin’ Fly” Tima Buckleya, bilo što od EKV-a ili Toma Waitsa u njenoj izvedbi?

Naravno, Josipa Lisac nije džuboks, isto tako netko tu ekstravagancu treba platiti, a Ivica Todorić mi nekako ne liči kao prosječan štovatelj navedenih umjetnika. Bonus na ovom CD-u, izvedba pjesme “Helena lijepa i ja u kiši” Drage Mlinarca sugerira kako bi kretanje u tom umjetničkom smjeru donijelo značajne rezultate.

Za utjehu što (još) nema suradnje Josipe Lisac s Rickom Rubinom ostaje davni album “Made in USA”, a “Živim po svome” će na svoj način pokazati da i u 2009. Josipa Lisac opstaje sada i ovdje bez po glazbeni učinak kobnih kompromisa.