Zoi “Moje boje” recenzija: neočekivani preokret mlade pjevačice s faktorom X

Iznenada najavljeni album pop pjevačice Zoi dogodio se u jeku rasprave o tome koja je pjesma trebala pobijediti na srpskom izboru za pjesmu Eurovizije. Moram odmah priznati da je to hrabar potez diskografske kuće Bassivity.

Obično se od takvih izvođača, poput Zoi, koja godinama izbacuje singl za singlom kako bi svaki put postigla hit, očekuje album koji će nositi onu notu “samo da ima hitova”. Naime, Zoi je glazbenica koja je uspjela izbjeći dijasporske klupske nastupe i zapravo biti omiljena kako u mainstream sektoru s pjesmom “Jasna mi je”, tako i na alternativnoj sceni s pjesmom “Nirvana”. Rijetko se dogodi trenutak međusobne podrške na našoj domaćoj sceni, što nam govori da Zoi ima određeni X faktor da danas, na tragu brzo zaboravljenih hitova, njene pjesme i osobnost opstaju.

Sam album “Moje boje” sadrži petnaestak pjesama koje nas vode na put upoznavanja ne Zoi, već Sare Šekularac. Album počinje intimnom porukom “Kad bi znala da te volim” koju stalno ponavlja u nadi da će doći do osobe kojoj je namijenjena. Mirno i tiho šapuće u zrak kao poziv da joj ljubav bude uzvraćena. Osjećaj produkcije je kao da krećemo s dna oceana i stižemo na površinu. Možemo li odmah pretpostaviti da je ovo i ljubavni album? Očito je.

Pjesma “Pozovi me” ističe Zoinu vječnu ljubav prema house glazbi, što smo već imali prilike čuti. Producent Oneya vjerno slijedi njezin duh i nastavlja otvarati album. Sudeći po tome koliko pjesama ima album, dajem vremena da se album sporije otvara. “U meni Sunce živi”, ono je prvi tračak svjetlosti. Bojana Vunturišević pridružuje se kao autorica teksta uz Zoi ono je što se da osjetiti. Pjesma koju sami usavršavamo razvija, objašnjava Zoinu glad za cijelim svemirom, potragu za nečim većim, osjećaj njezinog potencijala “sunce živi u meni, slobodno me stisni”, on je gumb koji otvara svemir, ljubav i blizinu nekome.

Možemo reći da su prve tri pjesme nježna i ranjiva strana ove kantautorice, nakon čega, uvidjevši svoj potencijal, furiozno ulazi u sljedeći blok pjesama. Pjesmom “Nebitno je” vraća se svom stavu “Radim što hoću”. Ovu Zoi već znamo, Zoi koja u nama budi Rihannu i želju za izlaskom i puštanjem zvučnika u autu, tako smo je i zavoljeli. Rijetko koji umjetnik zna ponijeti taj stav i iskreno ga prenijeti tako da stvarno pomislimo da je “loša kučka”.

Postaje vrlo zanimljivo ako to promatramo iz perspektive stalno mijenjajućih osjećaja prema jednom, možemo reći i pomalo toksičnom odnosu koji se odvija na ovom albumu. “Nisi više slab” je opće razočarenje u tipa koji ni ne zaslužuje više biti u istom gradu kao ona, želja za savjetom od jedine osobe koja je uvijek tu za nas, Zoi pjeva “treba mi mama”, ali u isto vrijeme “gde da umrem, to ne umem, gde ću sad?” i “Psujem, svima pričam da si gad”. Opet u timu s Bojanom Vunturišević, ova pjesma je čisti izljev emocija.

Produkcija djeluje kao da su Oneya i Zoi veliki obožavatelji Sze i Drakeovog “Nothing Was The Same” albuma. Ovim redoslijedom pjesama jasno je da smo već dovoljno zagrijani da je vrijeme za žestoko piće i klub, stiže “Sve je laž”, dolazi producent Kei, poznat po pjesmi Sare Jo “Bez sna”. Kei je prepoznatljiv po svojim bubnjevima, koje ovom prilikom možemo čuti kao ozbiljan klupski outro pjesme.

Svoju snažnu blokadu Zoi završava kišovitom trap-pop pjesmom “Leden”, gdje se direktno obraća svojoj suparnici i započinje s “Hoću samo nešto da ti kažem, sada stvarno znam da pored toga što si budala, isti si kao ja”. Ima nešto posebno u ovoj pjesmi. Melodične udice jače su od bilo koje prethodne pjesme. Gotovo zvuči kao da je Sara trebala pjesmu, a ne Zoi, jer ju je sama napisala. Nosi snažan narativ, dopušta nam da čitamo njezin dnevnik, razmišljamo i pjevamo s njom kako se ne bi osjećala usamljeno. Ovom pjesmom završava razdoblje svojih grijeha, pogrešaka i zaustavlja krug toksičnosti.

“Moje boje”, pjesma je koja daje ime albumu što je potpuno razumljivo. Pjesma nosi nadu, nosi svoj razvoj, otvorenost “Vidim sunce, gubim nevinost”, moram priznati da mi se sviđaju te metafore i da treba imati snage iskazati ih kako treba, bez patetike. Ovdje se osjeti Zoin X faktor, provela nas je kroz jednu bijesnu eru koju svaka trap pop pjevačica iz nekog razloga mora imati, ali ovom pjesmom je rekla Ne bojim se i imam pozitivne pjesme, da nam kaže da ona baš me briga što tko misli “skinula sam kosu, neka je nose vodom, nisam više normalna, jer sam sama”, da ona zapravo voli biti sama. Gledajući tko je napisao tekst, očito su je potaknuli dugogodišnji suradnici, pretpostavljam i prijatelji koji su dijelom zaslužni za njezin vizualni identitet, Mladen Teofilović i Ljubba.

“Obojila sam grad”, ako razumijem kronološki nastavak, lirski sam očekivala da pjeva “obojila sam grad svojim rukama”, a ne “tvojim rukama”. Luxonne, pak, dokazuje da potencijalni hitovi najlakše izlaze iz njegovog studija. Tropski orijentirana produkcija, tjera nas sve da poželimo ljeto, Produkcija je dovoljno jaka da tekstovi djeluju kao dopuna, osim refrena.

Otvara se nebo, Zoi nam daje baladu, koja zapravo i nije balada, već gradacija njezinih emocija i strasti. “Pored mene”, možemo je nazvati interludij, osjeća se drama u Zoinom glasu, pjesma se gradi, postaje vrlo izazovna i veliki produkcijski zalogaj za koji bi bilo šteta ne snimiti pravi kvartet i zbor.

Pridružuje se Buba Corelli na tekstu, ali ne i u pjesmi, osjeća se u rimovanju, Buba uvijek uspijeva postići da njegov tekst bude otpjevan u bosanskom duhu, u kojem se često gubi struktura rečenice iako zna biti zarazna, nažalost to bi mogla biti cijena. Refren ima neke tonove slične “Shape of my Heart” od Stinga, ali “Ne čekaj” ima svoj šarm. Da je Balkan Amerika, sigurno bi dobio odobrenje kompletnog sempla koji bi se uklopio bez greške, dokaz da Luxonne kao proizvođač ima dobar osjećaj kako nešto treba razvijati.

“Gde si…” bez znaka pitanja, Luxonneovo glazbeno obrazovanje i sigurnost čujemo u ritmu kao i u sviranju klavira. Zoi potvrđuje da sam imala dobar predosjećaj da album počinjemo na dnu mora kada pjeva “Iz morske pjene, u tvoje vene”, što je dobar znak, uspjela je prenijeti svoju poruku.

Lagano dolazimo do kraja albuma, “Ne zoveš”, podsjetimo se, na početku albuma nam je pjesmom “Pozovi me” poručila “Vidim da si još si njen, svejedno pozovi me”. On ne zove, a Zoi postaje funky i kaže “ne zoveš me više kao ranije”. Moram priznati da mi je ovo jednak banger kao “Feels” Calvina Harrisa od prije par godina s Katy Perry i Pharrellom, vrlo zarazna pjesma. Također mi je malo žao što Zoi nije doprinijela tekstu jer pjesma ima snagu, mogao je biti i singl.

“Pričaj mi priče” vodi nas na kopno, počevši s njezinim vokalom poput sirene. Osjeti se njezina mladost, znatiželja, izlazak na kopno. Spremna da upije i zrači svoje sunce. Postoji određena snaga u Zoinom ponavljanju iste rečenice iznova i iznova, kako na početku tako i na kraju albuma.

Petnaesta pjesma je između reworka i remixa za one koji više vole bijesnu Zoi, drago mi je što je Oneyu ponijelo da joj da još jedan život koji je jednako jak kao i neremiksirana verzija.

Album završava već poznatom verzijom Zoi, što mi je malo žao, sudeći po tome što se kroz cijeli album provlači neka nježna nit, iskrenost i želja da dopre do svoje publike i kaže im da ona je također samo jedna od nas. Njene melodijske linije su u nekoliko  navrata bile čak jače od same produkcije, u par navrata nedostajali su uživo snimljeni instrumenti (poput kvarteta) koji bi dočarali još jaču sliku i emociju koju je Zoi htjela prezentirati. Zapravo, čar je u tome što se na ovom albumu Zoi poigrava, bilo da je riječ o mainstream publici ili alternativnoj, voli čekati da poželimo da nam sve otkrije, ali okrene stranicu prije nego što završi zadnji paragraf.

Djevojci za koju se mislilo da je samo “industry plant”, događa se neočekivani preokret u miru. U želji za svojim glazbenim otiskom bori se da ispliva na površinu, “skinula je kose, bacila da ju vode nose”.