Znaju i Poljaci s mačevima i zmajevima

Iz Poljske, kako je općepoznato, uglavnom dolaze ‘opaki’ metal bendovi, najčešće antikršćanske orijentacije i uvjerenja, u potpunoj kontradiktornosti s većinskim vjerskim opredjeljenjem tamošnjih žitelja.

Stvarno je rijedak slučaj da bend postigne ozbiljniji uspjeh s nekom, pa
‘ajmo je nazvati, naravno ne nužno i ne isključivo, melodičnijom i
konstruktivnijom metal glazbom.

Prvi koji su mi pali na um jesu momci iz skupine Riverside, što sam i napomenuo u jednoj ranijoj recenziji nekog njihovog albuma, a da oni ne ostanu usamljeni pobrinula se skupina Pathfinder, za koju bih se, da je nisam provjeravao prije nego sam im čuo album, možda zakleo da su Talijani ili Nijemci.

Nedavno sam slušao novi album heavy metalaca Crystal Viper, koji već imaju zavidan staž na sceni, no ne i neki značajniji uspjeh. Hoće li ga polučiti Pathfinder, teško je reći, no “Beyond The Space, Beyond The Time“, inače prvi album benda nastalog 2006. godine u Poznanu, spada u jedno od ugodnijih iznenađenja, pa je pravo čudo da tako dobro komponiran i dizajniran album nije imao izdavača.

Iskreno, nisam čuo za GM Records, koji se naknadno prihvatio tog zadatka, no čim se album uhvati u ruke, vidi se da je sve i više nego profesionalno odrađeno. Od prvog dojma koji daje odličan omot s reljefnim logom, pakiranja, pa sve do onog najvažnijeg, pjesama, i ne bi bilo čudno kada bi sljedeći album izašao za nekog poznatijeg diskografa, ne podcjenjujući spomenutog.

Naprotiv, treba ga pohvaliti, ma kako ‘mali’ bio, što je omogućio distribuciju ovog izrazito dobrog izdanja. Ali istovremeno, istinski ‘teškog’, s izuzetno zgusnutim ‘rasporedom’, što ga, uz to što je dug (70-ak minuta), čini strašno složenim, grandioznim, ali i doista veličanstvenim phantasy epom.

Glazbeno, podloga mu je power metal, ali je, kao malo koji sličan, ‘opterećen’ modernim i klasičarskim simfonijskim izvedbama, preludijima, interludijima, ozbiljnim opernim solo (Agata Lejba-Migdalska) i živopisnim zborskim pjevanjima (mješoviti zbor Moonlight).

To daje naslutiti veliki obujam korištenja orkestralnih instrumenata, no i oni ‘elektrizirani’ nisu previše ‘oštećeni’. Dapače, sve vrvi brzim gitarama, bilo riff, bilo solo opredjeljenja, bilo grubljih, bilo melodičnijih varijanti, koje odlično funkcioniraju i kao vezivno tkivo u spajanju različitosti instrumentalnih izvedbi, baš kao i vrlo snažnim, uglavnom klasično poweraškim bubnjanjem.

Izrazito je zanimljiva i uloga basa koji se puno ističe, ne libeći se i otvorenog preuzimanja tereta na svoja leđa, što i ne čudi, s obzirom da je frontmen benda Arkadiusz E. Ruth upravo basist, a zajedno s gitaristom Karolom Maniom autor je glazbe svih pjesama, plus što je napisao lyricse (očekivano phantasy usmjerenja), te komponirao orkestralne aranžmane.

Zanimljiv lik, nema što. Baš kao što je i zanimljiv album napravio, u kojem se naziru utjecaji Rhapsody Of Fire, Blind Guardiana, Dark Moora, Sonata Arctice, Kamelota, dakle, prvoboraca ili najraskošnijih promotora symphonic-power i srodnih mu metala. S dodatkom da vjerojatno nitko od njih nema tako, neću reći dobrog, jer to bi bilo previše, bolje zvuči slojevitog vokalnog solista, s velikim rasponom glasa, kao što je Simon Kostro.

Momak pjeva sočne, pune, ‘muške’ vokale, ali isto tako nije mu problem ‘skinuti’ screamanje, što nekim dijelovima pjesama dodaje blackerske karakteristike, ili deatherske growlinge, ili pak se spustiti, raznježiti i otpjevati skroz emocionalno, kao što je to slučaj u baladi “Undiscovered Dreams“, naslovom u kojem izuzetno sugestivno pjeva s Agatom, i kojeg dodatno raznježuju zbor, piano i violina.

Pjesme su napucane epskom atmosferom, dio njih, zbog strukture, nije mogao izbjeći ugradbu progresivnih elementa, a najveći dio ih pravilno izmjenjuje ritmove, koji najviše variraju između srednjih i umjereno brzih, iako ima dosta i up-tempa, te slow dijelova. Iznimno su kompleksne, pomalo čak i frustrirajuće dobro izgrađene, no u konačnici, ono što je najbitnije, odlikuje ih cjelovitost, pripadnost jedne drugoj, što na kraju dovodi i do dojma svekolike cjelovitosti.

To se u prvom redu odnosi na oduži sympho-prog-power naslov “Beyond The Space, Beyond The Time“, u kojem ima puno opernih solo i zborskih dionica, a u ulozi The Master of Dragonlordsa pojavljuje se Roberto Tiranti iz Labyrintha, dok orkestralne dijelove potpomaže klavijaturist Bob Katsionis iz Firewinda. Iz ‘kategorije’ posebnosti izdvajamo dijelove s ledenastim klavijaturama i vrištanjem koje asociraju na Cradle Of Filth.

“Pathway To The Moon“, u kojoj je gost gitarist Stratovariusa Matias Kupianen, sličnih je karakteristika, samo kraćeg trajanja i nešto više klasike u sebi, koju ističu instrumentali “Vita Reducta: Through The Portal“, s pianom i kaotičnošću mačevalačke bitke, te, još više, završni “What If…“.

Od tri ipak je najopušteniji folkerski “Dance Of Flames” u kojem, kao i u još nekim naslovima, svoju violinsku virtuoznost prezentira Michal Jelonek iz Huntera. Izrazitu dramatičnost u prvi plan izbacuje prvi naslov “Deep Into The Darkness Peering…“, “All The Mornings Of The World” i pogotovo “Sons Of Immortal Fire“, imaju nešto kontroliraniju brzinu, s nešto više žalopojkanja u pjevanjima, a jedan od poweru najbližih naslova je “The Lord Of Wolves“, s violinskim i bas solom, izraženim muškim zborom, pregrštom orkestralija i filigranskim klavijaturističkim minijaturama.

Zaista, jedan kompletan album, s masom dobrih, ali, opet ponavljam, slušalački dosta teških pjesama, no to i jest karakteristika albuma sličnih ovome. Koji se, nema sumnje, može svrstati uz bok ostvarenjima bendova koji su istaknuti poviše u tekstu. Najmanje to, a nekima i ‘zasjesti’ na glavu.

Njihovi bi fanovi bez ikakvih ustručavanja trebali postati konzumenti ovog, a možda i sljedećih albuma Pathfindera, koji će, to mu želimo, izaći pod nekim komotnijim okolnostima.