Živjeti uz indie rock

U posljednje vrijeme sve više bendova spaja elektroniku i rock u nove pravce koje je teško sve popisati. Jedni od najuspješnijih takvih su Muse i Radiohead, koji danas bez problema pune stadione, ali ako skrenemo s mainstreama, možemo naići na brdo bendova koji više ili manje uspješno spajaju ono što je prije desetak godina bilo nespojivo. Jedni takvi freakovi su i The Mae Shi.

Njihov blago rečeno ‘opičeni’ spot “Run to Your Grave” naveo me u nabavku cijelog albuma i moram priznati da nisam previše požalio. U spotu izgledaju kao luđaci koji su upravo pobjegli iz ustanove za psihički oboljele i uzeli po prvi put instrumente u ruke, te se iživljavaju na njima. To je doza ludila koja me oduševila.

The Mae Shi dolaze iz Los Angelesa, a nastali su tijekom 2002., otkad se i promijenio dio članova. U duši su pravi indie bend koji nema granica za istraživanje u glazbi već se svakodnevno igraju sa zvukom da bi dobili što originalniji sound.

“HLLLYH” im je službeno četvrti album, ali imaju brdo materijala kojeg su objavljivali pod imenima “CD-R”. Da bi proširili svoju bazu fanova, jedno vrijeme su se reklamirali da sviraju za 100$ na svadbama, rođendanima i bar mitzvahma, pravi indie junaci koji žele učiniti sve za svoje fanove.

“HLLLYH” donosi novih 14 skladbi koje se protežu od laganog rock do već spomenute žestoke elektronike, a između najviše preferiraju punk, povremeno i pop, uz nezaobilaznu dozu eksperimentalnosti koja ih i ističe od mnogih sličnih bendova.

U kratkim crtama, zvuk je im pomalo neuobičajeni spoj svega i svačega, ali vrlo kompaktno složen u cijelinu, zbog čega navede slušatelja na ponovna preslušavanja.

Album započinje s pop punkom u pjesmi “Lamb and the Lion“, da bi odmah potom skrenuo s “PWND” u progresivne vode u kojoj dominira lagana elektronika i tutnjajuća buka. “Boys In The Attic” je kratka hardcore-punk brijačina, a slijedi je “7 x x 7” koja jako podsjeća na The Beastie Boyse.

Atmosfera se još dodatno podebljava s odličnom indie pop skladbom “The Melody” i electro rockom (mogao bih i reći nu-raveom pošto se slično poigravaju sa zvukom kao i Klaxonsi) u “Leech and Locust“, da bi sve kulminiralo s najdominantnijom skladbom na albumu, već spomenutoj “Run to Your Grave” u kojoj su svi utjecaji pomiješani u jednu predivnu pjesmu koju bih mogao prozvati najboljim indie singlom dosad u 2008.

Nastavak albuma protiče u 11-minutnom techo megamixu svih pjesama s albuma kojeg su nazvali “Kingdom Come“, “I Get (Almost) Everything I Want” je mješavina The Polyphonic Spreea i electro-bluesa, “Party Politics” zvuči kao rani The Hivesi, “Young Marks” kao The Rapture i Blink 182 u duetu, u elektro-folkičnoj “Book of Numbers” dominira harmonika, naslovna “HLLLYH” se ponovno vraća punku, dok se završna “Divine Harvest” ponovno vraća laganom akustičnom indie folk rocku.

Čitajući kratke opise pjesama, dalo bi se naslutiti da su The Mae Shi svašta nabacali na svoj album, pa da je iz tog razloga teško slušljiv. To bi bila grdna pogreška jer album odiše jednim pozitivizmom i zabavom, željom za otkrivanjem novih mješavina tradicionalnih žanrova. U tome su u potpunosti uspjeli pa album “HLLLYH” smatram prvim indie rock iznenađenjem godine u kojoj će, nadam se, biti još ovakvih šarmantnih izdanja.