Zanimljiv eksperimentalni jazz

Za mnoge aspekte naših života bi mogli otprilike reći kako će izgledati u budućnosti, ali pokušati predvidjeti kakva će biti glazba za 15 ili 20 godina, to je stvarno teško, zapravo nemoguće. Već godinama svjedoci smo fuzije raznih glazbenih pravaca i kretanja glazbe prema neotkrivenim područjima. Jedan od takvih primjera je i ‘futuristički’ jazz. Pod pojmom ‘futuristički’ smatram jazz kombiniran s elektronskom glazbom.

Možda će neki reći da to nije jazz, ali mislim da to i nije previše važno zato jer granice zapravo ne postoje nego smo ih izmislili zato jer volimo klasificirati da bi si u neku ruku olakšali. Zapravo je jedino važno da li je glazba u bilo kojoj formi zanimljiva i kvalitetna ili ne.

Iako ne tako poznat, projekt Ensemble Du Verre je vrlo dobar primjer ‘futurističkog’ jazza. Oformio ga njemački bubnjar Soenke Duewer a satoji se još od Claasa Ueberschaera (truba) i Daniela Cordesa (kontrabas).

Duewer je iskustvo je skupljao svirajući po raznim jazz klubovima i festivalima (“Jazz To Baltica”, “Leverkusener Jazz Days” itd..). Neki od glazbenika koji su imali bitniji utjecaj na njegovo stvaralaštvo su: Nils Peter Movaer, Sidsel Enderesen, Jaga Jazzist, Matthew Herbert, Cinematic Orchestra, Aphex Twin. Na svojim nastupima često koristi i laptop, što je mi je osim na techno-partyjima uvijek neobično vidjeti na stageu. Ali to je slika koju ću morati prihvatiti jer će vjerojatno biti sve više takvih primjera.

“Sing Me Something” im je drugo izdanje, nakon albuma pod imenom “Facing, Transparent”. Posebno mi se svidjelo što je elektronska glazba stopljena sa jazzom i gotovo je nemoguće odrediti gdje je granica, što pokazuje kako je riječ o pravom projektu. Iako je svaki segment na visokom nivou, najviše do izražaja dolazi izvrstan ritmički dio pjesama, iako ne treba zanemariti sjajne vokalne izvedbe ( kao gosti se pojavljuju vokali : Sidsel Endresen, Torun Eriksen i Ursula Rucker).

Cijeli album je vrlo dobar i ujednačen, ali unatoč tome ipak bih kao svoje favorite izdvojio “Batterie“, “Fast“, “How Can You Be” i “What Ellington Says“.

Ako želite nenametljivu glazbu koja će svirati u pozadini dok radite nešto, ili ako želite uživati u kvalitetnoj i eksperimentalnoj glazbi, možete si bez ikakvog rizika pustiti ovaj album. Moglo bi se reći daje ovaj album vrlo dobro balansira između eksperimentalnosti i konvencionalnosti, između jazza i electro-popa, između jazza sadašnjosti i jazza budućnosti.