Zaboravite na ‘onaj’ stari Korn!

U svijetu Korna zadnjih dvije godine bile su dosta turbulentne. Rastanak s dosadašnjim izdavačem i izbacivanje jednog nepotrebnog ‘best ofa’, te nesvakidašnji rastanak s jednim od članova. Brian “Head” Welch pronašao je Boga i pobjegao glavom bez obzira. Čak se i pokrstio na mjestu gdje je Ivan Krstitelj pokrstio Isusa. Normalno je da takvom promjenom svaki bend malo zatitra. U slučaju Korna, zatitrali su podosta.

Nakon ideja da glazbu izdaju samostalno samo preko interneta, ipak se javio novi izdavač. Novi način pisanja pjesama u društvu producentske pomoći The Matrix i Atticus Rossa moralo je donijeti zanimljive rezultate. Ipak, cijela priča, osim ogromne reklamne kampanje nema nekih prevelikih kvalitetnih podloga.

U trenutku kad su si novčano mogli priuštiti izdavanje albuma samo za zelene vanzemaljce s omotom napravljenim od svjetlećeg zlata, oni su nam u ruke tutnuli CD iritirajuće običnog i prosječnog izgleda. Ali, idemo se držati glazbe.

Već dugo se vidi da ‘onaj’ Korn koji je 90′ godina svirao bolesne, žestoke i beskompromisne melodije s prva dva albuma, više ne postoji. To moramo zaboraviti, iako je teško procijeniti album bez da ga se uspoređuje s prošlim radovima. Kada su snimili “Untouchables” svi su bili ljuti jer nije cijeli album ispunjen brundajućim gitarama. Onda su snimili “Take A Look In The Mirror” na kojem su se vratili korijenima i po stoti put pokušali presvirati svoje moćne riffove, pa je album ispao katastrofalno dosadan i neinovativan. I opet nije bilo dobro.

“A šta sad?!” zapitali su se oni. Imam osjećaj da ni sami nisu znali kako će album ispasti, pa su dobili jedan čudan bućkuriš, koji će diljem svijeta naići na odvratne i odlične kritike. Ova je, recimo – samo loša.

“Twisted Transistor” je ponajviše zapamćen po totalno dobrom spotu, da bi kasnijim pjesmama “Politics” i “Hypocrites” (u kojoj se, pretpostavljam, okomljuju na bivšeg gitarista) upotrijebili prave Kornovske gitare, ali i čudnu produkciju koja je te pjesme ostavila nekako u zraku. Onda opet slijedi puno eksperimentiranja s mračnim, sporim pjesmama u kojima mi nije jasno tko od njih što svira, gdje je gitara, kakvi su to umjetni bubnjevi, tko je sjeo za DJ stol, tko svira klavir itd. Takve stvari, kao “Throw Me Away” i “Seen It All” mogle bi malo podsjetiti na atmosferu s “Untouchables”, ali i daju dojam da ih je nemoguće (i bespotrebno) svirati na koncertima.

Na sredini albuma pokazuje se da Jonathan Davis i dalje ima jako dobar glas i zanimljiv pristup pjevanju, ali me drugi instrumenti i dalje zbunjuju. Recimo, iako skroz netipične za njih, “Love Song” i “Open Up” su odlične pjesme, ali se pokazuje da su se u produkciji jako zaigrali. Bubnjevi se čine kao da im je iz benda otišao bubnjar, a ne gitarist, pa su uzeli neke semplove i nalijepili ih negdje u pozadinu pjesme, dok su gitare najmoćnije do sada, ali i dosta predvidive pa se čini da je Munkyju jako nedostaje Head.

Nadalje, na pjesmi “Coming Undone” sam oduševljeno razrogačio oči kad sam čuo tu gitaru, i onda umjesto da naprave najbolju pjesmu ikada, oni stave tako glup ritam na bubnjevima i tako glup zvuk istih, da se čini da tom pjesmom samo pokušavaju metal progurati do plesnih podija šminkerskih klubova diljem grada.

Stvar pokušavaju malo poboljšati pred kraj albuma, kada pjesmama “Getting Off“, “For No One” i najboljom na albumu “Liar” (čak su i pretjerali pa su ubacili i poneko kreveljenje na mikrofonu u stilu pjesme “Twist”) sviraju jednostavno i uvjerljivo, ali što je najbitnije, s normalnim zvukom. Album završava ultra laganom “Tearjerker” na kojoj Jonathan uz neku klavijaturicu pokazuje što je sve naučio na satovima pjevanja, dok mu se tek pred kraj sramežljivo priključuju i ostali dečki.

Da ne bi ispalo da sam zaljubljenik samo u njihove žestoke pjesme, treba reći da ovdje nema katastrofalne pjesme. Sve mogu proći, nekad super zvuči lagana strana benda i eksperimentiranje s puno efekata i raznih instrumenata (gajde se često čuju, bez brige), ali su pjesme jako nedorečene. Kao da pokušavaju biti žestoki, ali se boje, pa odsviraju lakši dio i onda se opet sjete da imaju distorziju itd.

Istina je da je ovo najekscentričniji, najeksperimentalniji i najposebniji album od Korna. Dobiti će novu publiku, ali će izgubiti dosta stare. Ja sam negdje na sredini. Čudno, skroz čudno…