Willie is on the road again… i jaše k’o svjetski prvak

Red novih pjesama, red covera, red dueta – rezultat primjene te formule je “It Always Will Be“, možda ponajbolji album koji je Willie Nelson objelodanio u proteklih desetak godina. Snimljen u ležernoj maniri, na tragu njegovih ploča iz kasnih sedamdesetih/ranih osamdesetih poput “Always On My Mind”, ovaj je album još jedna potvrda Nelsonovog neortodoksnog pristupa countryju čije granice spremno prelazi, krećući se u pravcu klasičnog rocka i bluesa. Bez obzira na godine, a čovjek je zagazio u sedamdesete, Willie je i dalje buntovnik suprotivu pravovjernih nashvilleskih kanona.

Kad smo već kod njegovih godina, valja naglasiti da je Nelson ostario sa stilom – njegov bariton ni za mrvu nije izgubio na svojoj snazi i sugestivnosti, a bore, zbog kojih, u kombinaciji s maramom oko čela i dugom kosom, izgleda k’o stari indijanski poglavica, daju Nelsonovim interpretacijama dodatnu težinu, pogotovo u tri pjesme koje je sam napisao i skladao (“It Always Will Be”, “Texas“, “My Broken Heart Belongs To You“).

U naslovnoj pjesmi, njegovoj najljepšoj baladi unazad dosta vremena, Williev glas je poput zagrljaja starog prijatelja čiju toplinu pojačava šaputava slide gitara. Jednostavna, ali upečatljiva dionica na usnoj harmonici, a odsvirao ju je Mickey Raphael, dugogodišnji Nelsonov suradnik, otvara solidnu obradu Waitsovog remek-djela “Picture In A Frame” kojoj Willie upravo svojom interpretacijom daje osobni pečat. Zamislite Nelsona kako pjeva “I’m gonna love you/ till the wheels come off“…. aha, i ja sam se naježio. Pa onda, recimo, čemerni kaubojski valcer “Tired” u kojem Willie priča priču o ‘malom’ čovjeku, običnom radniku kojemu se brak i život raspadaju pred očima.

U ovom random izboru pjesama, među kojima nema većih kvalitativnih oscilacija, svakako bih istakao dva dueta, u pjesmama “Dreams Come True” i “Overtime“, koja mi se čine najšarmantnijim adutima albuma. U “Dreams Come True”, Norah Jones svojim svilenastim glasom, savršeno usklađenim s Willievim, šalje iz zvučnika kasnonoćnu vibru zadimljenog jazz kluba. A “Overtime” je još jedan primjer savršenog vokalnog stapanja Lucinde Williams i Willie Nelsona. Melankolična atmosfera pjesme k’o dama na 18 pogoduje preplitanju njenog whiskyjem natopljenog kontraalta i njegovog blagog baritona. Čak i da ne znate engleski, sugestivnost njihove interpretacije bi vas navela da pomislite da je tu netko nekome suptilno slomio srce. Definitivno najjača stvar na albumu.

Odličan izbor suradnika, kvalitetne pjesme, fenomenalne izvedbe i trenutci suptilne ljepote i humora čine “It Always Will Be” jednom od najboljih country ploča izdanih u posljednjih godinu dana.