Vučica u janjećoj koži

“Pronađi put“, novim albumom nam poručuje Natali Dizdar, koja je jed(i)ni razlog zbog kojeg sam pristaša ideje da se ipak zakonski ne zabrane reality showovi. Njen istoimeni prvi album, uspješno ju je predstavio kao pomalo šminkersku urbanu pop rock princezu u najboljoj maniri Nancy Sinatre.

“Pronađi put” slijedi taj put. Zaposleni su ponajbolji hrvatski i bosanski pop rock autori Darko Rundek, Dino Šaran (Letu štuke), Sandro Bastijančić (En Face), Saša Ljiljak (ex-Yammat), Petar Beluhan te Vladimir Mirčeta ne bi li stvorili naramak pjesama podesan za Natali i njenu publiku.

Produkciju potpisuje Coco Mosquito iz Jinxa. Izostanak autorskih dužnosti je kod njega značio da se više posvetio igranju sa zvučnim teksturama, mogućnostima svjetla i sjene te dodavanju malih ukrasa u zvuku koji djeluju kao soundbiteovi, odnosno neobični zvučni ‘ugrizi’, koji izazivaju orijentacijski refleks kod slušača. U filmskoj industriji bi tako nešto spadalo u kategoriju ‘specijalni efekti’.

S druge strane, osnova cijele ploče je laid back, odnosno stav lako ćemo, što će reći da 90 % albuma zvuči kao da je napravljeno dok je producent otišao na WC, a ostalih 10 % je obogaćeno zaigranim soundbiteovima, što daje zanimljiv kontrast. ‘Devil Lies in Little Details'”, rekli bi u dalekoj i prijateljskoj Americi.

Da stvori soundbiteove, Coco se koristio s nekoliko decentnih trikova iz knjige o psihodeličnom popu, a neke producentske ideje koje su natuknute na zadnjem studijskom albumu Jinxa, ovdje su dobile dalju razradu. Vrlo je blago zašao u vode country popa s kraja sedamdesetih. Ploča zvuči retro, međutim njena je vrijednost to što ne zvuči zastarjelo.

Najjača karika u cijelom pratećem instrumentariju su antikne klavijature, ponekad vuku malo na Hammond, ponekad vuku na synthesizere s onih (svi-znamo-kojih) albuma Stevie Wondera.

Kao pjevačica, Natali je uvela neke promjene: dok je u Story SuperNova Music Talents pokazivala svoje vokalne mogućnosti, na ovom albumu je više preuzimanja određenog karaktera. Svi znamo da ona može zavariti jako visok ‘aaaaah’, ali to srećom ne radi jer je to nepotrebno. Dakle, cilj je bio za Natali da se prilagodi pjesmi, pjeva u nešto nižim registrima, uzme (privatizira je bolja riječ) tuđu pjesmu i stvori dojam kao da priča priču o sebi i svom ljubavnom problemu koji se dogodio baš prije dva dana.

Moguće je shvatiti koncept cijelog albuma kao priču o jednom mladom samosvjesnom ženskom karakteru koji podsjeća na karakter vučice u janjećoj koži: početak (“Stranac“) i kraj (“Pronađi put“) albuma su nešto tužnije ljubavne teme, dok u pjesmama između uglavnom ‘šamara’ svoje partnere.

“Svaki naš susret izgleda kao nijemi film. Ja te volim. Ali ne znam zašto bih ti rekla to” stihovi su koji vrlo snažno podupiru gornju tezu. Međutim onda Natali doda “Na sav glas” i cijela teorija pada u vodu.

Hm… Ili je priča na albumu “Pronađi put” priča o janjetu u vučjoj koži? Vrag očito leži u detaljima…