“Nama se nikud ne žuri”: Vatra očekivano žari i pali

Radiofonija, osamdesete, himnični refreni, mainstream, David Bowie, Depeche Mode, EKV, Simple Minds, U2, elektronika su neke od kodnih riječi kojima se može opisati neki od zadnjih albuma grupe Vatra. Ivan Dečak i njegova četa uspjeli su se ubaciti u radijsku rotaciju onih najpopularnijih i najpredvidljivijih radijskih stanica uglavnom zahvaljujući uspjehu pjesme “Tango”. To se nije dogodilo preko noći i nije se dogodilo jer su lijepi i simpatični – Vatra se dokazivala mukotrpno, na cesti, o čem se već dosta pisalo i što polako prelazi u legendu. Njihov dugogodišnji rad i komunikacija s publikom donose plodove i na albumu “Nama se nikud ne žuri“.

Naslovna pjesma je posveta prerano preminulom glazbenom novinaru Anti Perkoviću i već je zaradila svoj milijunčić pregleda na YouTubeu. Gostujući vokal Massimo se lijepo snašao u broju koji zvuči na tragu njegovog matičnog benda Dorian Gray. Vatra ponosno maše zvukovljem koje ih je oblikovalo, vole svoje uzore i čini se da bi njihovi uzori bili zadovoljni onim što čuju od Dečaka i ekipe.

Drugi duet, zaključna “Pitanje i odgovor” je još bolja pjesma i, ako Bog i radijski urednici daju, možda i od te pjesme bude nešto. Pjesma je pitka, dramatična s jasnim kontrastom vokala i refrenom koji ulazi u uho. Neka se ne naljuti Aljoša Šerić (autor pjesama na njenom debi-albumu), možda je “Pitanje i odgovor” do sada najbolja pjesma koju je Antonia Matković Šerić otpjevala. “Vatra se primiče” zvuči kao zagubljena pjesma Laufera i možda nas iznenade kakvim neočekivanim duetom na koncertu.

“Sve je tišina” je funk koji se ne događa (odabrana je kao singl?!?!), no isto tako sam svašta napisao o pjesmi “Igle” s albuma “Zmajevi na vjetru” pa sam demanti dobio na koncertu u Domu sportova kad je dotičnu pjesmu pjevao dobar dio dvorane. Tko se jednom opeče, puše i na hladno, a na Vatru se lako opeći.

Iako je u ovom albumu puno dobrih namjera, opći dojam je da je sve to dobro i da je sve jasno, i da je “Nama se nikud ne žuri” plod rada rutinera koji su lagano u zoni sigurnog, i rade ono što misle da će se svidjeti publici. Tko zna, možda me opet demantiraju na nekom nastupu – neću se previše buniti.