Vampire Weekend: Isplatilo se čekati punih šest godina

Novi album Vampire Weekenda čekali smo čak punih šest godina. Od “Modern Vampires of the City” im se puno tog dogodilo, a da istaknem samo najbitniju stvar – otišao im je jako bitan član, multiinstrumentalist i producent Rostam Batmanglij. Ipak, u malom obujmu je sudjelovao i na ovom albumu.

I dok mnogi bendovi danas testiraju svoje granice odlaskom u elektroniku, Vampire Weekend se u neku ruku drži sigurne zone i zvuka koji ih je proslavio. Sad, mogli bismo reći da je ovo samo još jedna repriza dosad čutog, ali nije. Ezra i ekipa i dalje se drže indie popa/indie rocka s velikim ubacivanjem karipskih ritmova, orkestracija i zaraznih melodija te s ovim albumom jasno pokazuju da imaju i dalje hrpetinu svježih ideja koje mogu isporučiti na (predugačkom) albumu.

Čim pogledamo omot albuma “Father of the Bride” jasno nam upada u oči dužina, odnosno čak 18 pjesama što se na prvu čini previše. Možda je to svojevrsna isprika zbog dugačke pauze, odlaska Rostama, prebacivanje na ‘major label’… Tko bi znao, ali jasno je da kao i mnogi drugi predugački albumi, tako i ovdje ima materijala za kraćenje, iako sve djeluje kao vrlo dobra i ujednačena cjelina.

Dobar dio pjesama laganijeg su karaktera, a na prvu se uočava i veliki broj gostovanja na pjesmama. Danielle Haim (iz pop-rock benda Haim) gotovo je postala stalni član jer svako malo iskoči kao drugi vokal u pjesmama, a tu je i neo-soul pjevač Steve Lacy. Možda je tome svemu kumovala selidba iz New Yorka u Los Angeles i želja za radom na malo drugačiji način.

“This Life” je pjesma u koju ćete se zaljubiti na prvu. Nema tu drugih mogućnosti jer to je tipična ‘vampirska’ pjesma u kojoj je sve posloženo baš onako kako treba. Ove vokalne suradnje također su vrlo zanimljive i daju novu dimenziju bendu, a ima tu i potpuno otkačenih momenata koje pokazuju da i u ovakvim uvjetima Ezra želi ići prema naprijed. Tu prije svega mislim na latino-plesnu pjesmu “Sympathy” koja jednostavno razvaljuje.

Kao što sam ranije napisao, mnoge pjesme su laganije, pa tu možda uočavamo i najviše dijelova koji su mogli biti napravljeni na neki drugačiji način (ili jednostavno izbačeni iz albuma) jer dio njih djeluje kao da su složeni na autopilotu te ih jedino Ezrine interpretacije i tekstovi izdvajaju.

Šest godina je stvarno dugačak period i lijepo je vidjeti da ih izdavač nije u ničem požurivao ili na kraju rezao. U gotovo sat vremena nove glazbe, Vampire Weekend  su pokazali da su i dalje jedan od najjačih bendova baroque popa koji je s vremena na vrijeme spreman skoknuti i u neke druge vode. Ovim albumom napravili su fini balans tradicionalnog zvuka s ponekim novim elementom, taman da na pravi način pokriju ovo vrijeme u kojem ih nije bilo. Da je moglo bolje, moglo je, ali i ovakvim albumom Vampire Weekend drže poprilično visoki standard svoje glazbe.