Ugodno iznenađenje

Linkin Park zadnjih godina nekako je izgubio podršku bendova koji su im u njihovom žanru uvijek čuvali leđa i donosili nove fanove. Rap/rock već dugo je mrtav, zaživio je jednostavni stariji prljavi rock i tu je nastao jedan, reklo bi se, ugodni problem za Linkin Park.

Čeka se već četiri godine da oni izdaju album, a oni su se u to vrijeme skompali s velikim producentom Rick Rubinom, napravili sto milijuna pjesama i sami sebi uzeli vremena potrebnog da se poigraju i od toga slože “Minutes To Midnight”.

Promjena je bila jako potrebna Linkin Parku, a novci koje su zaradili sebi i svim poslodavcima, menadžerima, pi-arovima i kome sve ne, očito su i više nego dovoljni da si priušte svoj gušt. Spiku su promijenili i igrali se s činjenicom da su im ruke slobodne i da naprave što god im padne na pamet.

Možda se to baš i nije vidjelo prvih singlom “What I’ve Done” koji je nova kopija prošlog hita “Somewhere I Belong”, ali cijeli album pokazuje Linkin Park u poprilično drugačijem svjetlu. Ima super stvari, ali mislim da su mogli napraviti i puno više.

Nakon instrumentalnog intra pojavila se najglasnija i najžešća stvar albuma “Given Up“. Pjesma je pokazala raznolikost u zvuku, gitare koje su moćne ali manje digitalne nego do sada, napokon se lijepo čuje bas, ritam nije dosadan, a Chester je zaurlao najbolje u životu.

Zajedno s lijepom laganicom “Leave Out All The Rest” koja je lišena one dramaturgije power balada, sve mi se činilo jako simpatično i dobro. Linkin Park su snimili super album. Kasnije mi je raspoloženje malo splasnulo, ali nisam se razočarao.

Mike Shinoda se pojavio tek na reperskoj “Bleed It Out“, ali bome nas je i sve iznenadio na pjesmi “In Between” jer na njoj – pjeva! Da, da! Mike se na trenutak pretvorio u emo frontmana, a bend kaže da su pjesmu stavili na album jer im je super sjela, iako su objektivno imali i boljih izbora.

Poznati mix kada Shinoda odrepa kiticu, a Chester milozvucima razgali srca na refrenu više ne postoji. Sada su se uredno podijelili pa je Chester opet lijepo otpjevao “Shadow Of The Day” čije gitare kao da su pobjegle od U2, i patetičnu “Valentine’s Day” na kojoj cvili kako je teško biti sam na Valentinovo. Nije mi jasna poruka pjesme, budući da čovjek ima četvero djece (čak i da hoćeš, ne možeš bit sam).

Bubnjevi s vojničkog sprovoda u stilu Eminemove “Toy Soldiers” dale su podlogu Shinodi da pjesmom “Hands Held High” poprati modu i osvrne se malo na Busha i Irak, a zadnji i jedan od rijetkih tračaka žestine čuje se na “No More Sorrow” i vraća sliku o njihovom dosadašnjem stilu. “In Pieces” i “The Little Things Give You Away” inspirirana uraganom Katrina opet su se utopile u nekakve tihe laganice i učinile album ipak malo nedorečenim.

Nakon prvog slušanja odmah se primijetila velika promjena i sazrijevanje, pa mi je album bio skroz fora. Sada ipak čekam da se nakon nekog vremena zakačim na nešto novo i da mi više stvari pobudi osjećaje kao moćna “Given Up”. Mislim da se Mike Shinoda kao ko-producent malo previše zaigrao, pa su u navali potrebe da se promijene, zazvuče zrelije i drugačije negdje izgubili nit.

Samo tri-četiri stvari se može nazvati onim njihovim klasičnim zvukom, a druge zvuče ili kao Shinodin Fort Minor ili solo album Chester Beningtona u budućnosti.

I to je sve dobro, jer su stvari na mjestu. Ali ako su već trubili da su imali hrpu materijala, onda mi nije jasno zašto su opet uspjeli snimiti album od jedva 40 minuta.