Ubojstvo ili novi početak Manicsa!?

    2021

    Nicky Wire

    I Killed The Zeitgeist

    Datum izdanja: 25.09.2006.

    Izdavač: Red Ink

    Žanr: Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. I Killed The Zeitgeist
    2. Break My Heart Slowly
    3. Withdraw Retreat
    4. Goodbye Suicide
    5. The Shining Path
    6. Bobby Untitled
    7. You Will Always Be My Home
    8. So Much For The Future
    9. Stab Yr Heart
    10. Kimino Rock
    11. Sehnsucht
    12. (Nicky Wire’s) Last
    13. Everything Fades

    Prije par mjeseci, prilikom recenziranja solo uratka James Deana Bradfielda, najavio sam i album Nickya Wirea, tekstopisca i basista Manic Street Preachersa, a nedavno nam je i stigao na police CD-shopova.

    Nicky Wire je također Velšanin i svega mjesec dana stariji od Bradfielda. U mlađim danima bio je velika nogometna nada, čak je trebao zaigrati za juniore Arsenala, ali su ga mnoge ozljede udaljile od travnjaka. Krenuo je na University Of Wales u Swansea, ali je i od njega morao odustati jer mu je bend oduzimao previše vremena.

    Zajedno s Richeyem Edwardsom, potpisao je mnoge pjesme Manicsa, a nakon njegovog tajanstvenog nestanka 1995. uzeo je pisanje pjesama u svoje ruke.

    Tijekom ove godine, dobili smo najavu za izlazak dva odvojena albuma članova Manic Street Preachersa, s time da je Wire malo pričekao da vidi uspjeh kolege iz benda. Ukratko, “I Killed The Zeitgeist” je također solidan album, kao i Bradfieldov, ali s dosta velikim razlikama u samom zvuku. Wire je nekako uspio unijeti više energije u pjesme koje su više rockerskije i udaljenije od matičnih Manicsa.

    Muziku podržava

    Kao što se poznato, Wire je ‘teški filozof’, mnoge stvari mu se ne sviđaju, s mnogima se svađa, što se odražava na tekstove pjesama; ima tu mnoštvo politike, samoubojstva, terorizma, kontraglobalizacijskih tema, ispitivanja vjere… Bio bih jako iznenađen da nema takvih tema, jer ga prečesto proganjanju.

    Prošlog Božića, na službenim stranicama benda, Nicky je promovirao svoju prvu solo pjesmu, koja se ujedno mogla i downloadati samo tog dana. Bila je to naslovna “I Killed The Zeitgeist”, nešto žešća stvar s opakim rifom na kojoj se poigrava s ubacivanjem stihova na njemačkom jeziku, a odlično mu je poslužila i za otvaranje njegovog prvog solo izdanja.

    Slijedi “Break My Heart Slowly“, predivna pjesma vođena akustičnom gitarom s jakom pratnjom bubnja i solažama na elekričnoj gitari. S njom se točno zna što se može očekivati na ostatku albuma, lijep niz pop-rock pjesama s istančanim osjećajem za melodiju i vrlo pjevnim pripjevima. Šteta je što je vizualno neadekvatno popraćena, jer spot za ovu pjesmu izgleda kao da je star barem dvadesetak godina.

    Bobby Untitled” je jedan od vrhunaca ovog izdanja, “So Much For The Future” počinje lagano s klavirom i bubnjem, a završi neurotičnom bukom, dok u početku “Kimino Rock” odaje počast velikanima kao što su Elvis, Buddy Holly, Hendrix, Joplin… Pred kraj albuma, Nicky si je uzeo odmor od pjevanja, koje mu nije jača strana, s nabrijanim instrumentalom “Sehnsucht“.

    Sve pjesme su kratke, brzo prohodne, ali za kraj albuma Wire je logično stavio najdužu “Everything Fades” u kojoj mnogo pametuje, sa stihovima poput “However we try we can’t hold back time, Failure can be good for your soul“.

    Makar je teško uspoređivati s Bradfieldom, jer se materijali dosta razlikuju, Wireov album mi se više sviđa, baš iz tog razloga što se više udaljio od matične grupe. Eksperiment je uspio, album ima svoj šarm, te će sigurno naći put do većine fanova Manicsa.

    I što dalje očekivati!? Nakon ovakva dva vrlo dobra solo albuma, Manic Street Preachers mogu vratiti staru slavu sljedećim albumom, koju su u velikoj mjeri počeli gubiti Edwardsovim odlaskom.

    Obojica imaju mnoštvo novih ideja koje moraju spojiti u jednu cjelinu te se primiti posla na pjesmama, pa stoga, ne bi bilo neočekivano da zajedno učine najbolji album u karijeri.

    0 Shares
    Muziku podržava