Tužan prizvuk nakon jedne odlične turneje

Ima puno ljudi (iz svakojakih generacija metal zaljubljenika) koji će se jednostavno morati pomirit sa činjenicom da su Slipknot velik bend.

Na stranu njihove maske, pretjerano promoviranje, pa čak i show koji se oko njih konstantno vrti, ali ta devetorka uživo gazi. Kad vam to potvrdi 80.000 ljudi na prestižnom Downloadu, vrijeme je da se Slipknot pusti na miru.

Na veliku žalost, cijeli uvod u još jedno live poglavlje, u još jedno izdanje koje obilježava ogromnu turneju, bio je tragičan. Ono čega su fanovi postali svjesni prekasno, tek u svibnju ove godine – da je basist Paul Gray bio psihološki i glazbeni vođa benda, postalo je jedna od neizbježnih priča u pripremi za izlazak “(sic)nesses” – njihovog novog DVD-a.

Ono što je, nakon “Disasterpieces” i “9.0 Live”, trebao biti samo jedan nastavak, postao je posljednji pozdrav sastavljen od samog koncerta, aktualnih spotova i 45-minutnog dokumentarca “Audible Visions Of (sic)nesses” kojeg je sklepao Shawn Crahan, popularniji kao “Clown”. On je, osim kreveljenja po pozornici dok tu i tamo umlati svoj bubanj, postao glavni vizualni kreator benda.

Dokumentarac je u biti vizualni prikaz njih na “All Hope Is Gone” turneji, s pokojim psihodeličnim kadrom i prikazivanjem nezamaskiranih lica većine članova. Super je čuti ljudskost kada Corey prije koncerta na okupljanje zove sve i viče “Gdje je Paul?!”, dok ovaj dotrčava završavajući telefonski razgovor sa ženom uz “Volim te, dušo. Nazovem te nakon koncerta.”

Nama je još simpatičnija jedna druga stvar. Tijekom filmića često se prikazuje publika kako luduje na njihove hitove, a jedan od kadrova pokazuje i nas – zagrebačku publiku kako ih 16. lipnja 2009. pljeskanjem poziva da se popnu na pozornicu Doma sportova.

Ima još nešto – još bolje, ako se nas pita. Jedine scene gdje vidno pripiti i super raspoloženi nešto blebeću u kameru, su snimljene negdje kod nas. Možda je to u Beogradu, gdje su svirali dan kasnije, ali vjerojatno ipak u nekoj našoj birtiji, jer su nas organizatori koncerta izvijestili da su noć prije koncerta jednostavno pobjegli iz hotela i napravili lom u zagrebačkoj noći. Kako znam da je to negdje kod nas? Konobarice i ljudi u okolini viču nešto poznato, a među tim i dobro poznati uzdah “Isuse Bože!”

No, bitniji dio svega ovoga je upravo koncert kojim su zatvorili prošlogodišnji Download Festival i time ispunili vlastiti dječački san, kako je Corey priznao publici. Sam izbor pjesama sličan je onom što smo imali prilike vidjeti i čuti u Zagrebu, samo što je ovaj put to bilo začinjeno masivnom publikom, odličnim zvukom (vjerojatno najbolji miks svih instrumenata u današnjem metalu) i scenskom produkcijom dostojnom pravog cirkusa.

“Sulfur“, “Vermillion” i “Everything Ends” dodane su set-listi, a opet je ubijačina “Get This” pokazala da Slipknot uživo mogu iznijeti bilo koju stvar iz svog kataloga, pa čak i onog ekstremnog dijela.

I tako je ovo sve ispala osmrtnica za sirotog Graya, pa je sve posvećeno njemu, njegovoj supruzi i djetetu koje je dobio nakon smrti. Nije to tako trebalo biti, ali život ide dalje… Root i Taylor već su natrag na cesti sa Stone Sour, a Slipknot još uvijek samo sramežljivo spominje mogućnosti nastavka karijere. Koliko god nekome bilo drago što je taj metal cirkus poljuljan, nakon ovakvih koncerata i ovakvih izdanja, treba se nadati da nisu rekli svoju zadnju riječ.