The Weather Station: Skriveni dragulj među ovogodišnjim albumima

Svatko tko je fanatično opsjednut glazbom, čak i cjeloživotno, nikad ne prestaje cijeniti onaj trenutak kad nabasa na neki bend s kojim doživi trenutni klik, kad prvi put čuje neku pjesmu koja će ga toliko oduševiti da jednostavno zna da će sljedećih nekoliko mjeseci ili godina uživati u prekopavanju svega što je taj bend ikad izdao. Znalo mi se to često dogoditi s bendovima koji pripadaju prošlim vremenima i koje zaista nisam imala prilike nigdje čuti, ali odavno nije s nekim aktualnim bendom, s obzirom na današnju sveprisutnost Interneta i svu silu portala koji su vrlo ažurni u najavama i recenzijama novih izdanja. Tako da, skriveni dragulji postali su još i rjeđi i dragocjeniji, i gotovo sam ljuta na svu silu algoritama zaduženih da mi preporuče novu glazbu na temelju dosadašnjih preferencija – gdje ste bili zadnjih 10 godina? S druge strane, The Weather Station su takav bend da je zaista prikladno da ih nikakav stroj, pa koliko god sofisticiran bio, još uvijek ne može detektirati – krhka ljudskost leži u samoj jezgri ovog benda, i potrebna je ista takva s druge strane koja će ju prepoznati.

Kao projekt kanadske kantautorice Tamare Lindeman, The Weather Station izdaju svoj prvi album još 2009., ali tek je “Loyalty” iz 2015. doživio i europsko i američko izdanje, šireći njihovu reputaciju izvan kanadske folk scene, kao sublimacija svojih prethodnika, baziran na Lindemaninoj gitari, klaviru, banju i njezinom predivnom vokalu, zaradivši joj laskave usporedbe sa sunarodnjakinjom Joni Mitchell. Za eponimni “The Weather Station” iz 2017. proširili su svoj zvuk u nešto žešćem, rokerskijem smjeru, a Lindemanina prisutnost, sve veći instrumentalni angažman i karizma još su se jednom pokazali premoćnima da bi The Weather Station uopće smatrali pravim bendom, koliko god izvrsni bili glazbenici s kojima je surađivala. Na ovogodišnjem “Ignorance”, ukupno petom po redu, kreću u potpuno novu glazbenu avanturu, a unikatni, inteligentni i topao poetski glas Lindemanove dostiže nove vrhunce.

To je jasno već od samog početka, i već će vas uvodna “Robber” transportirati tamo negdje na kraj ‘80-tih, zvučeći kao most između ranog, new wave/synth pop pristupačnog Talk Talka i njihovih kasnijih, eksperimentalnih albuma na kojima su brisali granice između art-rocka, post-rocka, ambijentalnih i jazz utjecaja. Neumoljivi, gotovo plesni beat i evokativna, suptilna naracija Lindemanove jedina su konstanta koja vas vodi kroz klavirske, gudačke i saksofonske minijature koje plešu oko njih u improvizatorskom, jazz stilu, stvarajući napetu i upozoravajuću atmosferu u skladu s ozbiljnošću tematike: “No, the robber don’t hate you, he had permission/Permission by words, permission of thanks/Permission by law, permission of banks/White table cloth dinners, convention centers/It was all done real carefully”, oštre su riječi koje donosi nježan ali istovremeno potpuno sampouzdan Lindemanin vokal. Mnogi su zaključili da ovdje donosi kritiku kapitalizmu, što u širem smislu i ostaje točno, no, kao i u svojim dosadašnjim radovima, Lindeman i ovdje pokazuje koliko je slojevita, višeznačna i predivna njezina lirika, ciljajući kanadsku kolonijalnu prošlost, kao i svojevrsno sljepilo i neukost koju podržavaju čak i povijesne knjige, vrlo prikladno zanemarujući da su mnoge moderne države nastale na pljački i genocidu. Kao i u većini svojih pjesama, vrlo uspješno briše granice između univerzalnog i osobnog – ovdje joj se gadi biti Kanađankom, kao nasljednicom prljave prošlosti – jedna je od vrlo rijetkih kantautora koji mogu iznijeti tako kompleksnu i netipičnu temu bez da zvuče pompozno i propovjedački.

Koliko god bila čudna i specifična, ta pjesma umnogome uspostavlja misao vodilju koja preokupira Lindeman i na ostatku zaista prikladno nazvanog “Ignorance” – iako ne zna točno kad i gdje se to dogodilo, bolno je svjesna da postajemo sve više neuki i neupućeni u svijet koji nas okružuje i u sami sebe, stvarajući okruženja koja su u dijametralnoj suprotnosti s bazičnom ljudskom prirodom. “My god, I thought/My god, what a sunset/Blood red floods the Atlantic”, genijalno će otvoriti osvještenu “Atlantic”, a ljepota same glazbene podloge, naglašena zaigranim i atmosferičnim klavirskim notama, iznenadnim provalama električne gitare i suptilnom elektronikom, samo će još više obojati ljepote prirodnoga svijeta koje nestaju pred našim očima, zahvaljujući našem vlastitom nemaru i sklonosti izrabljivanju, a samu pjesmu učiniti snažnom, emotivnom porukom koja može posramiti i Greenpeace.

Iako će se priroda i društvo umiješati i na ostatku albuma, tu je Lindeman ipak više posvećena posljedicama koje krivo postavljeni sustav vrijednosti ostavlja na pojedinca, najsnažnije u dvije predivne ljubavne pjesme, najprije kao promatrač u “Tried To Tell You”, a zatim i u vlastitoj perspektivi u “Heart”. “Tried To Tell You” posebno funkcionira kao vrhunac albuma, spajajući sve sastojke u savršenom balansu – dok upozorava prijatelja da ne okreće leđa ljubavi u svojoj bitci sa strahom i egom, njezina poezija je prodorna i pronicljiva, njezin vokal nenametljivo predivan, podsjećajući na eteričnu lakoću još jedne njezine sunarodnjakinje, Margo Timmins iz Cowboy Junkiesa, a glazbena ambicija i izvedba se potpuno poklapaju. To je i pjesma u kojoj se možda najbolje ogleda i čisto instrumentalna progresija The Weather Stationa, koju Lindeman sama pripisuje činjenici da je ritam sekciju prepustila drugima, smatrajući da su joj osjećaj za ritam i vrijeme slabije točke koje su je dosad pomalo ograničavale. Kao što kaže u jednom od svojih intervjua, preciznost Kierana Adamsa na bubnjevima i slobodniji pristup perkusijama Philippea Melansona dale su pjesmama temelj i jasnoću koja joj je omogućila da bude mnogo slobodnija sa svojim glasom i ostalim instrumentima. Cijeli album od toga profitira – sve su pjesme vrlo dinamične i kinetičke, u stalnome pokretu, a pulsirajući beatovi i granično plesni groove čine ga otvorenim i pristupačnim – unatoč avant-garde i jazzy tendencijama šarolike i proširene palete instrumenata, od synthova i elektronike do gudača i puhača, to je još uvijek u osnovi veliki pop album koji ne želi udaljiti slušatelje pretjeranom zahtjevnošću.

Za razliku od svog prijatelja, Lindeman će u “Heart” poslušati vlastiti savjet i pronaći hrabrost, nježnost i ranjivost potrebnu da nekome priznate svoje osjećaje bez obzira na to hoće li biti uzvraćeni: “Of all the many things you may ask of me/Don’t ask me for indifference/Don’t come to me for distance”. Jednako briljantne linere razasut će na ostatku albuma, čineći “Loss”, “Separated”, “Trust” i “Subdivisions” jednako upečatljivim studijama ljudske prirode, u kojoj se duboko usađena potreba za pripadanjem i ljubavlju sudara sa strahom, destrukcijom i konstantnim konfliktom kojeg moderni svijet nameće.

Na kraju, upravo će to toplo, emotivno i ultimativno optimistično srce albuma biti ono što će vas uzastopno vraćati natrag, čak i pored njegovog izuzetno zanimljivog, inovativnog i često očaravajućeg glazbenog ruha. Osobno, teško mi je povjerovati da će 2021. uspjeti ponuditi nešto bolje od “Ignorance”, koji mi je trenutno jasan favorit u utrci za album godine, a sumnjam i da još jedna runda gotovo besprijekornih kritika koje je dobio neće biti dovoljna da The Weather Stationu ne dovede mnogo novih zainteresiranih ušiju. Gdje su algoritmi zakazali, valjda neće i humaniji način komunikacije, kao što je topla preporuka – “Ignorance” je samo još jedan album u mnoštvu novih izdanja, ali jedan od onih za koje vam se na trenutke čini kao da vam mogu spasiti dušu, i kao takav, upravo ono što svijetu trenutno treba.