The Smith Street Band: Sonična depresija s dozom optimizma

Australija je oduvijek imala odlične izvođače od kojih su se neki brže i lakše probijali u ostatku svijeta, dok drugima ide malo teže. Nekako sam dojma da The Smith Street Band spada u ovu drugu skupinu, iako rade albume koji su redom jedan bolji od drugoga. Možda dio problema leži u tome što se rijetko odlučuju na turneje van svoj matičnog kontinenta… Bilo kako bilo, opet su tu s novim albumom “Don’t Waste Your Anger”.

Već iz naslova može biti jasno da su se ponovno poigrali sa svojim osjećajima i da opet neće ništa prepustiti slučaju. Još kada sam vidio stihove ‘Want to live in a beautiful world, And I don’t know how I’ll do it without you’, postavio sam to pitanje iz prvog odlomka – zašto taj bend već nije veliki, jer radi toliko dobru i moćnu glazbu!?

To im je peti album i sve što smo do sad znali o njima, nastavljaju raditi u svom điru. Odlični tekstovi, radiofonične melodije, britke gitare, pjevni refreni, bijes fokusiran na pravi način… Will Wagner jednostavno ima tu magiju koju s lakoćom prenosi u svoje pjesme, pa jednom kada ih počne slušati, vjerujem da nitko ne može brzo stati. Ovo je dodatni iskorak, osobniji album koji je slučajno pogodio i najbolji mogući trenutak za objavljivanje.

Još prošle godine je napisao pjesmu “The End of the World” koja toliko točno opisuje situaciju u kojoj se trenutno nalazimo, da me sve strah pomisliti da li je kakav prorok ili samo pesimist s povremenim tračcima pozitive. Samo ću kopirati ove stihove ‘You’re gonna get angry and you’re gonna get sad, But nothing gets better, so enjoy what you have’, a i to nisu najbrutalniji stihovi te pjesme, jer potom slijede ‘The earth is slowly burning, none of us can really stop’…

I tako album prolazi u punokrvnom rocku koji i dalje ima temelje u Springsteenu i The Gaslight Anthemu, ali ipak je The Smith Street Band s vremenom nadrastao te usporedbe, jer ovo što pruža jest upravo njihov zvuk kojeg su ispolirali do savršenstva. Kad kažem do savršenstva, to ozbiljno i mislim, jer ne znam nijedan drugi bend čiji svi albumi mi se toliko sviđaju, kao što mi se sviđaju The Smith Street Banda.

Uvodna “God is Dead” je pjesma posrnulog čovjeka koji prihvaća sve svoje pogreške i mane, te traži oprost. Pjesma je bazirana kao neki rock gospel u kojem Wilovo pjevanje (ali i šapat i vrištanje) dolazi u prvi plan. Na kraju se nalazi naslovna “Don’t Waste Your Anger” koja ima nekako najpozitivniju atmosferu, veselu melodiju i optimizam što vodi prema zaključku da je Will ponovno pronašao sebe, iako je posljednjih godina imao velikih osobnih problema.

“Don’t Waste Your Anger” je još jednom pokazao da The Smith Street Band ima sve što treba imati za velike stvari. Album je vrlo kompaktan s pjesmama koje sjedaju na prvu, himnične su i imaju taj potrebiti sentiment koji ide od mračnijih tema sve do optimizma. Često znamo govoriti da su se pojedini izvođači maksimalno otvorili u svojim tekstovima, ali Will to oduvijek radi, pa je lirički gledano, ponovno sumirao sve što mu se vrzma po glavi. Istina, ponekad to djeluje pomalo proročanski…

Nemam što drugo zaključiti, osim da je bend ponovno pogodio sa svojim albumom. “Don’t Waste Your Anger” nije njihov najbolji album, ali to su samo nijanse, jer kao što sam i ranije rekao, oni do sad nisu napravili nijednu grešku u pet albuma. Takav niz odličnih albuma nema nitko!