The Prodigy: Reciklaža kulta ličnosti

Opće je poznato da je Engleska bila inicijativna sila koja je ’90-ih godina gurnula elektroniku preko ruba potpunog undergrounda u bijeli svijet te ona koja je oformila i na noge postavila plejadu novorođenih žanrova, trendova i izvođača. Cijelo njezino područje bilo je neporecivo plodno, ali ipak, Essex se ponosi atributom fokalne točke u kojoj je došlo do potpune eskalacije.

Od elektro punk-rocka, preko ravea, hardcorea i drum’n’bassa do breakbeata, došli su do toga da su stvorili svoj vlastiti, signaturan i sveobuhvatan žanr. The Prodigy je sastav koji je sigurno ispao vragu iz torbe i proširio epidemiju ludila i bjesnoće na globalnoj razini. U 28 godina zaradili su pozornost svjetske publike isprva kao cirkuska atrakcija, a kasnije etiketu kulta. Nedavno su objavili sedmi album pod simboličnim nazivom “No Tourists”, tri godine nakon albuma “The Day Is My Enemy“.

“Need Some1” otvara album navalom adrenalina stvorenom od spoja nostalgije i uzbuđenja. Bez gradacije i okolišanja servirana nam je čvrsta materija breakbeata, ali nesadržajna i repetitivna. Cijela pjesma se doima kao loop od 3 minute, bez prave dinamike. “Light Up The Sky” slijedi i postavlja (ili podsjeća na) ustrajnost u agresiji zvuka, iako build up ne odgovara najbolje dropu spram kojeg zvuči nekako EDM-ski jeftino.  “We Live Forever” je divlja i psihotična stvar tempa kojeg je teško popratiti pa zvuči kao trening za uši. Iako kvalitetna i vrijedna, vjerujem da bi svojih 5 minuta slave doživjela u divljem kontekstu ravea ili izvedbe uživo. U “No Tourists” se prvi put ispoljavaju “one“ emocije koje Prodigy izaziva. Uz signaturan vokal i nepojmljiv dojam veličine koju pjesma ostavlja lako je ostati zatečen i sentimentalan nad nasljeđem ovog sastava.

“Fight Fire With Fire” kolaboracija je s američkom hip hop skupinom Ho9909. Nameće se kao interdisciplinarna stvar zbog fuzije Prodigyjevih zvukova koji se čine kao da su stvoreni u garaži uz puno metala te vikanih i prijetećih stihova. “Timebomb Zone” ponovno donosi staroškolski breakbeat iako mu smetaju sampleovi vokala koji zvuče neukusno, a nakon nje uši lomi “Champions Of London”, stvar specifične drum’n’bass konstrukcije i naboja za divljanje. “Boom Boom Tap” još je jedna varijacija na komponente drum’n’bassa u kojoj hiperbolizacija bubnjeva i kickova tvori koherentnu i ugodnu buku. “Resonate” jedna je od stvari koja je zaradila manje osobnog sviđanja jer zvuči bezlično, reciklirano, čak i antipatično. “Give Me A Signal” zatvara album u suradnji s Barnsom Countreyjem, uz bubanjski napor za uši koji razblažuju Barnsovi vokali.

Album slušatelja, pogotovo onog pristranog, ostavlja paradoksalno rastrganog. Prodigyjev kult ličnosti automatski izaziva bazično zadovoljstvo glazbenom tvorevinom, ali se neka opažanja izrazito ističu i bodu uši te ne rade u korist realnom dojmu.

I dalje zvuče kao razbijanje prozora, ubojstvo iz zvučnika i lančani sudar u jednom. I dalje su definicija nasilja i tonske agresije. I dalje ih je teško slušati, a ostati fizički inertan. I dalje. Ipak, ovaj album je neosporna reciklaža Prodigyjevog uspješnijeg materijala u drugom pakiranju. Dosljednost se uvelike razlikuje od praznog oponašanja nekadašnjeg iskrenog osjetnog naboja. Tehnička kvaliteta produkcije očigledno raste proporcionalno s razvitkom glazbene tehnologije, no kreativna kvaliteta je u opadanju ili najmanje u stagnaciji.