The Game vraća ponos West Sideu

Kad sam dobio ovaj CD od svog urednika, mislio sam da je to još jedan u moru nekvalitetnih hip-hop izdanja, a pogotovo kad sam pročitao da je čovjek sa West Sidea i da je album producirao Dr.Dre i da na njemu gostuju 50 Cent, Timbaland, Faith Evans, Eminem, Nate Dogg i slični. Joj, kako sam se prevario! The Game ima takav stav o hip-hopu, tako dobre rime i tako čvrst i snažan beat da je to nevjerojatno. Inače sam dosta kritičan što se tiče bilo koje vrste glazbe, ali ovom izdanju se jednostavno ne može odoljeti!

Nakon kratkog intra, u kojem nam ‘on’ objašnjava što-točnije-tko je The Game (aka Jayceon Taylor), odmah prelazimo na prvu pjesmu na albumu koja se zove “Westside Story” i na kojoj se uz njega pojavljuje 50 Cent, te The Game ostavlja dojam da ne namjerava biti još jedan u nizu nekvalitetnih izvođača. Beat u pjesmi je jednostavan i snažan te ne ostavlja mjesta za ubacivanje ikakvih šminkerskih dodataka u vidu glupastih ženskih vokala ili iritantnih sampleova. Što se tiče repanja, u ovoj pjesmi – The Game nam objašnjava svoj stav prema svijetu hip-hopa, ne radeći razliku između East i West Sidea i na neki način ih oboje zastupa u zamršenom svijetu odnosa između ta dva ‘klana’. Također, govori nam i o svojoj glazbenoj opredjeljenosti – gangsta rapu, koji je izašao iz mainstreama prije nekoliko godina, tako da je vrlo zanimljivo posmatrati kako se cijela stvar razvija dalje.

“Dreams” – ovdje nam The Game objašnjava svoje snove i priča o komi u koju je upao nakon što su ga upucali 2001. godine, također se osvrčući na svoju životnu priču nakon toga, točnije kako je uopće došao do snimanja albuma i suradnje s Dr. Dreom. Također nam demonstrira svoj rap na najbolji mogući način, točnije, na refrenu repa sljedeći sample koji je preuzet iz pjesme “No Money Down” koju izvodi Jerry Butler. Beat u pjesmi je zanimljiv i moram reći da je Kayne West napravio dobar posao.

Na “Hate It Or Love It” se ponovo pojavljuje 50 Cent. Pjesma ima prilično ležeran beat i za njeno stvaranje je iskorišten sample iz pjesme “Rubberband” koju izvode The Tramps. Ovdje je Dre također obavio odličan posao, ništa nije preglasno, ničega nema previše, sve ‘klizi’ zajedno u divnom balansu i gradi pjesmu koja je eventualni underground hit. “Higher” je pjesma čiju produkciju potpisuju Dr. Dre i Mark Batson, a ‘glavna zvijezda’ albuma opisuje svoje ambicije, točnije, najavljuje svoj put prema vrhu hip-hop elite. “How We Do” nam donosi treću suradnju sa 50 Centom i u kojoj je fokus prebačen sa sirovog beata na lagani sample koji se proteže kroz cijelu pjesmu. Ovu bi pjesmu proglasio jednom od lošijih na albumu jer nema težinu kao ostale pjesme, a i 50 Centov sladunjavi rap čini pjesmu manje interesantnom.

Zato na “Don’t Need Your Love, koju je producirao Havoc i u kojoj uz gostovanje Faith Evansa se koristi i sample iz pjesme “Not Gon Cry” od Mary J. Blige, donosi zanimljivu fuziju r’n’b-a i hip-hopa. Njegov čvrsti vokal diže inače sladunjavu pjesmu na novi nivo i održava je zanimljivom, dok gostovanje Faith Evansa, koji za razliku od 50 Centa zvuči kao muško, samo pridodaje pjesmi. Iako mi se ženski vokal na pjesmi čini premekan za ovako snažan rap, ipak se sve to nekako uklapa zajedno i čini pjesmu podnošljivom. Ali na “Church For Thugs” The Game se vraća izvornom zvuku s kojim je započeo na početku albuma i uz produkciju Just Blazea gradi snažni hip-hop zvuk. Beat u pjesmi je snažan kao i na početku, dok puhački instrumenti samo dižu atmosferu u pjesmi koja je ionako dovoljno snažna zbog The Gameovog rapa. Jedino što mi nije jasno je to zašto na početku pjesme, glasnoća bez ikakvog razloga padne i onda se ponovo digne – no to ćemo prepisati tehniškoj greški pri snimanju CD-a.

“Put You On The Game” nam donosi prvu Timbalandovu produkciju na albumu i predstavlja nam ovog unikatnog producenta na novi način. Iako manje zanimljiva od ostatka albuma zbog smiješnih muških dubokih back vokala koju bi kao trebali dodati na ozbiljnosti pjesme, ali se ipak izvlači zanimljivim puhačkim sampleom koji se provlači kroz pjesmu. Na “Start From Scratch” surađuje s Marsha Of Floetryjem i koju je producirao Dr. Dre sa Scott Storchom. Pjesma je svakako zanimljivija od predhodne, iako je mnogo mirnija tempom. Marshin vokal zvuči dosta ozbiljno i mislim da je ova žena trebala surađivati na svim pjesmama, čime bi album zasigurno dobio na težini i kvaliteti.

Naslovna pjesma albuma “The Documentary” je upravo ono što nam je The Game demonstrirao od početka. Producirana od strane Jeff Bhaskera i koristeći sample “Livin Tha Life” čiji su vlasnici Central Avenue Films, u pjesmi se otvoreno pita što se dogodilo s hip-hopom i otvoreno razglaba o problemima koji su danas prisutni u mainstream hip-hopu. Beat pjesme je definitivno na visini, hookovi su vrlo dobro napravljeni i tako posloženi da naglašuju početak svakog stiha, dok The Gamovo repanje u ovoj pjesmi najviše dolazi do izražaja. “We Ain’t” nam donosi produkciju ‘velikog’ Eminema, kao i njegovo gostovanje na pjesmi. Za razliku od posljednjeg Eminemovog albuma čiju ste recenziju mogli već čitati na ovim stranicama, ova pjesma zvuči mnogo ozbiljnije i manje showmanski od zadnjih Eminemovih produkcija. Beat je čvrst, a The Game je još jednom pokazao da mu najbolje leže ozbiljni beatovi, dok se repanje njegovog ‘kolege’ izvrsno uklopilo u album i na jako dobar način popunilo The Gamov rap. Eminemov dio je odvojen post-introm u pjesmi, koji je preuzet iz filma “The Watcher”, tako da ukoliko ne pratite minutažu na ekranu vašeg playera lako možete pasti u zabludu da je počela sljedeća pjesma. Ovaj dio pjesme je prilagođen Eminemovom stilu repanja, dakle beat je potpuno izmijenjen, sample prisutan u ovom dijelu pjesme se nalazi pod distorzijom najavljujući početak i kraj Eminemovog i The Gameovog repanja sampleom ‘spin-backa’ vinila i popunjujući ova dva samplea sampleom dječjeg govora iz “The Watcher”.

Posljednja pjesma na albumu, “Like Father, Like Son” donosi nam gostovanje legende hip-hopa Busta Rhymesa uz produkciju BuckWilda. Pjesma je malo blažeg karaktera i koristi sample preuzet iz “Mariya” The Family Circlea. Ovo je odličan završetak albuma u kojem The Game spominje legendarni album Dr. Drea “The Chronic”, a Busta Rhymesov hook na refrenu je jednostavno odličan. The Gameov rap u ovoj pjesmi je odlučan, snažan i zajedno s Busta Rhymesom najbolji način za zatvaranje albuma.

Nakon svega ovoga zbilja vam nemam što više za reći. Kada se zanemare jedna-dvije pjesme na albumu koje i nisu baš najbolje napravljene, ostaje nam zbilja dobar album. Moram se ponoviti i reći da nisam ovo očekivao od tipa koji ima istetoviranu suzu ispod ljevog oka i koji se na dijelu sa zahvalama zahvaljuje Dr. Dreu što je od njega napravio ‘hip-hop legendu’ u dvije godine. Iako mi to zvuči prilično egocentrično i umišljeno jer je album tek izašao, a za hip-hop legendu ipak trebaju godine i godine rada, moram mu priznati da je dobro odradio posao.

Također se mora skinuti kapa i Dr. Dreu koji je odradio odličan posao producirajući (i promovirajući) ovo izdanje i koji ga je iznio na najbolji mogući način. Sada ostaje otvoreno pitanje što će sljedeće napraviti The Game. Hoće li se prodati i otići u pop hip-hop vode kao većina mainstream rapera ili će ostati vjeran svom prvobitnom stilu i nastaviti raditi kvalitetan i beskompromisan hip-hop? Odgovor na ovo pitanje najvjerojatnije ćemo dobiti na sljedećem The Gamovom singlu/albumu. Do tada vam preporučam da poslušate ovo izdanje i da se molite da The Game ne zastrani!