The Basewalks: Sigurno i lagano

U jednom trenutku, dogodio se popriličan hype oko Luke Belanija, kantautora iz Križevaca. Nekako sam dojma da je on sve to smirio, tako što je usporio svoje stvaralaštvo, pa nakon nekoliko godina pauze, osnovao je s Markom Levanićem (znamo ga iz Pipsa) bend The Basewalks.

Sredinom 2015. The Basewalks su izdali najavni EP imena “Balconism” koji je prošao dosta nezapaženo. Slična situacija se dogodila i s novim albumom, prvijencem “Hello“, koji tek par mjeseci nakon objavljivanja dobiva pravu PR podršku, pa tako dolazi i do mojih ruku, odnosno ušiju.

Ono što se na prvu vidi, to jest manjak pjesama. Rijetko mi se dogodi da zavolim neki album koji ima sedam pjesama jer je to na pola puta između EP-a i pravog albuma, iako ima zavidnih 35 minuta materijala. Kad čistu matematiku pretvorimo u logiku, jasno je da će ovdje biti pjesama koje svojom dužinom dosađuju te da se njima gubi fokus samog albuma.

Osim spomenute dvojice, ovom prilikom bend su obogatili i ženskim vokalom Ivane Starčević koja zavlada u mnogim pjesmama. Uz njih troje, tu su i bubnjari Silvio Bočić i Janko Novoselić koji su pripomogli tijekom snimanja, Silvio malo više, Janko malo manje. Sve u svemu, zavidna studijska ekipa.

Rezultat cijele priče je jedan mračniji indie rock koji svoje temelje ima u mraku Lanegana i Cavea, pa sve do bržih post-punk pjesama Editorsa i djelomično Interpola. Album zvuči dosta britanski jer su The Basewalks pokupili otočke utjecaje od ranih ’80-ih naovamo. To svakako daje jednu pristupačnost pjesmama, ali je i minus jer zaostaje dosta za nekim od najefektnijih izvođača takvog zvuka.

Album otvara balada “Antifragile” koja najviše vuče na Cavea i mirnog Lanegana, samo što ovdje ženski vokal vodi kroz pjesmu te je refren mnogo sanjiviji nego bi spomenuta dvojica to ikad napravila. Već sa sljedećom “Cave” pokazuju svoju drugu stranu, mnogo bolju i zanimljiviju. “Cave” je nabrijana post-punk pjesma koja udara na prvu, pa vjerujem da će ona ostati i najbolje zapamćena s ovog izdanja.

“A64” odlazi u vrijeme početka mračnog synthpopa, tamo negdje početkom ’80-ih kad su Depeche Mode započinjali svoju karijeru. “Cynical Sandy” je solidna pjesma laganijeg tempa, “Dark Blue” je waitsovski kabaretski blues ponovno sa ženskim vokalom, “TBA” zvuči kao loš soul rock BRMC-a, dok završna balada “Petula Sky” jest jednostavno predugačka i u njoj se u dobrom dijelu potpuno ništa ne dešava.

Ovo je jedan od albuma koji zvuči super, ali mu ipak nešto nedostaje. Preslušavajući ga, cijelo vrijeme sam dojma da će se sad nešto dogoditi, a album i dalje sigurno korača bez ikakve želje za iskakanjem iz tračnica, osim u spomenutoj “Cave” kojom su dokazali da mogu isporučiti i više od ‘samo solidnih pjesama’.

Ako volite lagane klavirske balade, onda je ovo album za vas. Ipak, dok taj dio albuma djeluje prosječno i nimalo zanimljivo, ovaj drugi dio je mnogo životopisniji i bolji, pa je prava šteta što se “Hello” većinu vremena utapa u tugi monotonih melodija…