Spušta li se opet gusta magla?

Dvadesetijednu godinu nakon njegove nikad do kraja razjašnjene smrti, pojavila se kompilacija pjesama posvećena radu Satana Panonskog, nazvana “Oči u magli“.

Oko Satana Panonskog (alias Ivice Čuljka) redovito su se lomila koplja: počevši od činjenice da je na koncertu Meri Cetinić počinio ubojstvo (prema podacima iz “Ex Yu rock enciklopedije” Petra Janjatovića nije dokazano da je bilo u samoobrani) i ‘neobičnog’ služenja zatvorske kazne (tijekom koje je redovito nastupao), preko osebujnih (samoranjavajućih) nastupa i rituala (pranja kose u WC školjci), klanjanja ekstremnim ideologijama, do okolnosti u kojima je umro ili je ubijen. Njegova smrt katapultirala ga je u panteon bogova hrvatskog hardcore-punka. Kako se punk percipira više kao stav i energija, a manje kao umjetnost, tako možemo reći da je pozicija Satana Panonskog očekivana. Čovjek je neupitno imao manijakalnu energiju, a od stavova je priznavao samo ekstreme. I jedno i drugo je dobro došlo u punk pokret. Zbog svoje sklonosti ekshibicionizmu, agresiji i ekstremima teško je procijeniti koliko je Panonski imao potencijala za dulju, kvalitetniju karijeru kao kantautor, a u nekim svojim biografskim akcentima Čuljak je više nalikovao na nekog pripadnika “zlatne” mladeži nego na istinskog punkera.

“Oči u magli” daje 15 pjesama koje su izvedene u različitim stilovima, od nježnog folka, preko reggaea i do žestokih glazbenih pravaca svih vrsta i oblika. Preslušavanje kompilacije jednako je gledanju reklamnog spota starog body buildera Jacka LaLannea u momentu kada ovaj, privezan za nepomičnu masu pliva u mjestu i objašnjava da na ovaj način jača svoje mišiće.Naši underground izvođači opako se trude da iz Panonskog izvuku novo čitanje, no to u najboljem slučaju zadržava nivo zanimljive studijske snimke koja nikakve novce, slavu ili priznanja donijeti neće, ali je lijepo da je snimljena. Također, ima nekoliko uistinu očajnih promašaja, no obratite pažnju na bendove Stonebride, Cojones, Karmakumulator i She Loves Pablo, kao i na već poznatu Ninu Romić.

Kao što među ‘mainstreamom’ ima onih umjetnika čiji je rad ‘sezonski’ i onih čiji rad odolijeva zubu vremena, tako i među underground muzičarima ima onih koji s pravom nose pridjev ‘kultni’, kao i onih kojima je taj pridjev pao u ruke zbog drugih okolnosti, a ne zbog muzike. Ukratko, da se Satan Panonski izvan scene ponašao ‘normalno’, teško da bi imao ovakav šušur među poštovateljima žestoke underground glazbe. Iz muzičkog kuta gledano, pjesme Satana Panonskog su interesantne, neke od njih i zaslužuju drugo čitanje, no u hrvatskom undergroundu devedesetih lako možemo naći bendove koji su zaslužili biti naširoko i naveliko poznati zbog glazbe, a ne zbog ekscesa (Messerschmitt, Spoons, KUD Idijoti…) i koji su u konačnici više zaslužili da im mlađa underground ekipa oda počast snimanjem ‘tribute to’ albuma. I još nešto.

Ako je Thompson u ‘mainstream’ krugovima mjerna jedinica za zatucanost i ekstremizam, što onda reći o sljedećim Čuljkovim stihovima, koji srećom, nisu na ovoj kompilaciji, ali jesu na albumu “Kako je punker branio Hrvatsku”:
Stvorili su se dušmani
srpskog roda partizani
opalili i napali
djecu i majke poklali
nismo znali kuda ćemo
već smo rekli vidjet ćemo
pomogli su nam i Nijemci a s oružjem svi smo slijepci
potegli smo ambru zolju uradili uradili srbokolju
kada su ih Turci klali mi smo njima doma dali
nezahvalni i prokleti
sve su htjeli nam oteti
nikad više nama neće
biti gospodari sreće
uzet ćemo što smo dali
oni su nam djecu klali
prepuna je krvi Drina sve od četničkih lešina
nikad više amo neće za Srbina nema sreće