Silente “IV”: Četvorka za četvorku

Dubrovački bend Silente jedan je od rijetkih bendova koji je momentalno iskočio iz mora debitantskih izvođača, te postao jedna od većih koncertnih atrakcija. Od “Terce na tišinu” prošlo je već skoro deset godina, a Silente su u međuvremenu pojačali svoj status jednih od najmlađih zvijezda sa scene.

No, osim dobrih stvari, uspjeh donosi i neke loše. U njihovom slučaju to je izrazita polarizacija kod ljudi jer Silente se ili voli ili mrzi, sredine praktički i nema. Razlog za to mogli bi pronaći u mnogim stvarima, od ljubomore radi uspjeha pa sve do prevelike lakoće skladanja hitoidnih pop pjesama. Svatko će naći svoj razlog zašto ih voli ili mrzi, a ono najvažnije, Silente uvijek stoji čvrsto na svojim nogama i uopće se ne opterećuju s time.

Ako se mene pita, “Lovac na čudesa” bio je čudesan pop album koji je imao mnogo više pjesama od “Terce”, “Neće rijeka zrakom teći” je nepotrebno odsklizao u pretjeranu produkciju i bio mi je teško slušljiv (i danas mi je potpuno jednak stav prema tom albumu), dok “Malo magle, malo mjesečine” pokazao je da Silente jednog dana mogu ponovno zaokružiti cjelovit album, iako su još na njemu imali dosta uspona i padova.

Četvrti album jednostavno nazvan “IV” dokaz je da je to vrijeme upravo došlo. Nakon par uvodnih preslušavanja albuma, jednostavno sam morao kliknuti tipku za ponovnu reprodukciju jer album obiluje odličnim pop pjesmama koje su jednostavno idealne za haranje radijskim eterom. Jednostavno, album je prepun hitova i to morate priznati voljeli vi Silente ili ne.

Taj dio se mogao osjetiti i kroz najavne singlove jer neki od njih su jednostavno briljantni. Ne znam kako bih drugačije opisao “Mene moje uši lažu” ili “Poljubi me za kraj” nego da su to idealne pop pjesme, pjesme koje su stvorene da ti dignu raspoloženje gdje god ih čuli…

Možemo ponovno pričati da je njihova lirika vrlo specifična, a ponegdje i vrlo čudna, ali kad netko četiri albuma fura taj đir, treba prihvatiti da je to njihov zaštitni znak koji ne bi smjeli mijenjati jer su očito zbog toga i uspjeli. Ipak, upravo ove pjesme gdje ‘lakše’ redaju stihove, mnogo više su pjevnije, zabavnije, zaraznije…

Pola albuma je poznato od prije, a to su singlovi “Navečer se srca lome”, “Nikada ovako”, “Mene moje uši lažu”, “Poljubi me za kraj” i “Idi”, a ostatak će biti jako skoro, poznavajući fanove benda. Baš kao i na ovim pjesmama, tako su i na ostatku glavni forte benda vokalni ‘razgovori’ Tibora i Doris uz radiofonične melodije. Od tih preostalih, svakako bih najviše izdvojio “Podjela” koja mi se čini kao idealna za jedan od sljedećih singlova s albuma.

Nakon početnog uspjeha, pa kreativnog forsiranja u drugom albumu, nakon toga i raspada benda, jasno je da su se posljednjih godina ‘zbrojili’ i da sad Silente pruža možda i najbolju glazbu do sad. Jest da je “Lovac na čudesa” imao nekoliko briljantnih pop pjesama, ali ima ih i ovaj album. Razlika je u devet godina iskustva jer ove pjesme zvuče drugačije i mnogo zrelije od onih s početka karijere, a da pri tome nisu nimalo izgubili nevjerojatnu žicu za pop melodiju.

Prema tome “IV” se bezbrižno može usporediti s prvijencem “Lovac na čudesa”. Za mene su to podjednako dobri albumi. Dok je prvi album imao mnogo više originalnosti, ovaj ima to iskustvo, koje je u njihovom slučaju neprocjenjivo, jer su upoznali i ljubav i mržnju, pa usprkos tome, ojačali su i pustili sve to, te jednostavno krenuli raditi ono što najviše vole, a to su predivne pop pjesme. Ovdje ih je barem pola predivno, dok ostatak tek neznatno kaska za njima.