Sara Jo “Bez kontrole”: blago prisiljen pop

Sara Jo(vanović) je svoj prvi singl, akustični te melankolični „Zauvek“ izdala 2011. godine. Od tada je Sara Jo postala mlado srce srpskog popa, predstavnice Srbije na Euroviziji s kratkim te slatkim europop projektom Moje 3, surađivala s Cobyjem u „Nemam vremena za to“ te je nakon čak 12 godina glazbene karijere izdala svoj debitantski album, „Bez kontrole“.

Sara Jo društveni je fenomen – delikatne situacije (možda je dobro ovdje spomenuti beef s Bakom Prasetom) te bezbrojna medijska provlačenja je Sara Jo vješto dočekala na nogama. Osim toga, na neki osebujan način, Sari Jo je do sada uspijevalo držati donekle family friendly imidž, dok je u isto vrijeme koketirala s krvavom konceptualnom umjetnošću, nalik na one Marine Abramović ili Hermanna Kitscha (spot za „Divlju“).

„Bez kontrole“ predstavlja 10 kompozicija Sare Jo. Album, unatoč svojem imenu, nije toliko „Bez kontrole“; tekstovi predstavljaju borbu između dobra i zla, herojstva i monotonije („Privatni manijak“), te su tekstovi na nekoliko mjesta vrlo dobro sročeni. Paradoks kontrole te percepcija iste Sare Jo divlja je, nepredvidljiva, te vrlo ugodno iznenađenje na samom albumu.

No, u biti bi to bilo to – kroz 27 minuta u albuma ne događa se mnogo, niti se događa nešto, što već prije nije bilo slušano. Unatoč tome kako dinamika samog albuma niti nije toliko loša (od skromno aranžiranih trap utjecaja u „Privatnom manijaku“, do eratičnog, ljetnog melosa u „U glavi“), niti s tom dinamikom Sara Jo na stol ne donosi ništa posebno. Produkcija, koju potpisuju Luka Jovanović (Luxonee) te Nikola Kirćanski (Kei) je besprijekorna.

No, unatoč besprijekornoj produkciji, cijeli album odaje percepciju nekog ishitrenog, neinspiriranog pop projekta umjesto nekakvu revoluciju iz beogradskih pločnika, koju bi svakako imali povoda očekivati, obzirom kako se radi o albumu, koji je izašao poslije 12 godina itekako uspješne karijere.

Na nekim točkama albuma već se otprilike zna tema pjesme; skriven glas, misterija, sugestivnost („Glas“), odnosno tematika, koja je toliko široko opjevana, no obol Sare Jo tim temama je istovremeno nepostojeći. To se možda mijenja na duetu s Mimi Mercedez, „Sandra Meljničenko“; u kojoj je Aleksandra Meljničenko, bivši srpski model te pjevačica te žena ruskog magnata Andreja Meljničenko opisana kao neki čudan, iz naftalina izvađen, no itekako dobrodošao braggadocio.

Nekoliko pjesama ipak izlazi iz tog okvira monotonije; „Divlja“ je i ne toliko skriveni adut, s electro-pop aranžmanom, već prije spomenutim kontroverznim, no itekako dobrim spotom. Prijelaz je otpjevan na talijanskom (kao hommage njenih prvih 16 godina života provedenih u Rimu), te njegov prijevod zvuči jednako dobro na hrvatskom, kao i na talijanskom („Zreli i ponosni viteže, ponizi se pred njegovom neukrotivom dušom ili ćeš pasti poražen. S ponosom prihvati činjenicu da ne posjeduješ njegov potpuno nedostižan divlji duh.“) Talijanskog „na kapaljku“ Sara Jo dostavlja i u „Tako hodam“, iako s nešto manjim uspjehom.

Na albumu se ponekad dobije osjećaj da su spotovi mnogo uzbudljiviji od toga kako zvuči sam album; „Zlo“ na neki način podsjeća na blijedu kopiju opusa Imagine Dragonsa, koji, za razliku od svoje diskografije, su ovaj puta čudom uspjeli pobijediti svoje probleme. Isto važi i „Zar ne?“, iako neo-soul/R&B aranžman, koji podsjeća na najljepše dane Eryke Badu dobro spašava pjesmu. Isto, iako u manjoj mjeri uspješno, susrećemo i u „Sudaru“, koji i završava album.

„Bez kontrole“ album je koji možda nije pokazao sve što Sara Jo može; isforsirani stihovi o noći, mistici te aranžmani, koji zvuče produkcijski korektno, no generalno kao da je napravljeno u nekom kratkom roku zasigurno nije nešto što bi se očekivalo. Unatoč tome, na nekoliko točki, posebice onih obojenih retro, R&B bojama, odnosno bojama Destiny’s Child (koje je i Sara Jo sama u nekoliko navrata navela kao uzore) se definitivno vidi ogroman potencijal, koji ovog puta ipak nije prošaran na albumu. Nadajmo se povlačenju prema drugom smjeru.