Sami protiv svih

Na sveopćoj europskoj glazbenoj sceni, na kojoj dominiraju Britanci, na drugom mjestu po redoslijedu (iako ne toliko po važnosti) dolaze nam skandinavski bendovi.

Dok se Britanci drže svog već mnogo puta iskušanog brit-popa i svih njegovih vrsta i podvrsta, skandinavski bendovi, uglavnom čudnih imena i muzike, po meni su bendovi koji idu u glazbene krajnosti. Ili su totalni metalci ili totalni punkeri ili su totalno nešto svoje, samo sebi shvatljivo.

Jedan od takvih, neshvatljivih, je i The (International) Noise Conspiracy.

Osnovani su u dalekoj i hladnoj Švedskoj, davne 1998. godine. Na početku karijere njihov je zvuk bio bliži iskonskom punku, što i nije bilo tako loše za njih, ali su se s godinama smekšali i sada zvuče poput prosječnih i nikada poznatih bendova s kraja ’70-ih godina prošlog stoljeća.

Jedna od gorih stvari, osim promjene zvuka, koja se dogodila ovom bendu je njihova politička orijentacija, a mislim da je to loše za one koji bi trebali stvarati glazbu, a ne postati neki kvazi-politički anarhisti bez ikakve svrhe i smisla, osim skretanja pozornosti na sebe.

Ako se bend ne može nametnuti svojom glazbom, onda se ne treba niti nametati. Sve bi to još imalo smisla da oni u svojim pjesmama nešto konkretno poručuju, ovako se sve svodi na to: mi smo sami protiv svih i svega, i svačega, i još nečega, nije bitno čega, bitno je da su protiv, što u kombinaciji s njihovim zastarjelim zvukom zvuči u najmanju ruku smiješno.

Da ih ne bih samo kritizirao, reći ću i nešto vrijedno divljenja. Bend je svoju prvu turneju izvan Švedske održao u Kini?! I to u skrivenim rock klubovima, konstantno se skrivajući od kineskih policajaca. Svaka čast, kapa do poda. Poslije su sve uprskali turnejom po Americi s emo prvacima, My Chemical Romance.

“The Cross Of My Calling” peti je studijski album koji bi bez tolike političke orijentacije zvučao sasvim solidno, poput prosječnog rock benda koji surfa valovima ostavštine rock velikana. Ovako zbog vlastite pretencioznosti zvuče smiješno.

Album otvara “Intro” u pretencioznoj i neinventivnoj maniri sedamdesetih godina. “Assassination Of Myself” je pokušaj da zvuče poput velikog rock benda, ali u konačnici zvuče zafrkantski poput Blink 182.

“Dustbins Of History” malo popravlja početni dojam, prije svega zbog kratkog trajanja. “Arm Yourself” zvuči poput davno otrcane i isfurane punk drmalice sa suvišnim i previsokim retro orguljama. “Hiroshima Mon Amour” glazbeno i nije loša, samo da nema teksta.

“Boredom of Safety” je glazbeno, pa čak i tekstualno, najbolja pjesma na albumu, s efektnim i poletnim solom na gitari.

“Child Of God” je još jedna u nizu loših pjesama, samo što su ovdje otišli dalje pa su doslovno pokrali The Doorse. I to oni, koji pjevaju protiv kriminala u svijetu.

“Interlude” je kratak instrumental i dobrodošao predah od tekstualnih nebuloza. Slijedi “I Am The Dynamite” koja zvuči poput jeftine petarde kineske proizvodnje, a izdvojio bih još jedino donekle prosječnu “Storm Gates Of Beverly Hills“.

Album zatvara “Cross Of My Calling“, pjesma od osam i pol minuta, koja pokazuje kako su ono najgore i mazohističko čuvali za sam kraj.

Na kraju, što reći, kada su vam najsvjetlije točke albuma “Intro” i “Interlude”? Ljudi, postanite instrumentalni bend, a svom pjevaču i frontmanu preporučite da se mani muzike i pobije sve svjetske lidere i onda nek’ konačno postane naš spasitelj.

Ili da i u tome zabrlja i postane svjetski luzer broj 1 koji je zaradio nekoliko doživotnih robija, odguljivih isključivo u Lepoglavi. Ja sam za to da ga udobno smjeste u samicu.