Sad se već malo pretjeruje

Prošlo je samo nekoliko dana (možda tjedana) otkad sam zadnji put pisao o nekakvom izdanju Pearl Jama. Da se sad ne ponavljam s hvalospjevima o bendu koji mi je omogućio da zavolim glazbu, samo treba naglasiti da je jasno kako ovako često albume ne može izdati ni Minea Končić, pa se očito opet radi o njihovoj navici da svake godine fanove počaste s bootlegima, liveovima, DVD-ima i stostrukim CD-ima.

Ovog puta odlučili su se za nekakav DVD s obilježavanjem talijanskog dijela zadnje turneje. Kažu da su Italiju izabrali jer su tamo imali neke od najboljih i neke od najčudnijih nastupa u cijeloj (već zbilja dugoj) karijeri. No pravi razlog za izlazak ovog DVD-a je želja njihovog prijatelja, film-makera Dannya Clincha, da snimi nekakav poludokumentarac o njima na turneji.

Ovaj filmić “Immagine in Cornice” (na engleskom “Picture in a Frame”) meni iskreno nije donio ništa posebnog, jer je premalo pravi Pearl Jam koncert, a još manje pravi dokumentarac. Uobičajene scene s pet koncerata miješale su se sa simpatičnim snimkama benda u autobusu i ulicama grada u kojem sviraju.

Eddie Vedder, već uobičajeno, s prevoditeljicom uvježbava govor na talijanskom, s kojim oduševljava fanove, pa malo u kameru govori o svojoj ideji da promijeni svijet i riješi probleme.

Mike McCready usporedio je potpisivanje autograma ispred hotela sa svojim gnjavljenjem Def Lepparda, Motorheada i Scorpionsa (kojima se čak i zavukao pod limuzinu), a Jeff Ament malo se provozao na skateboardu, što mu je sada redoviti ritual u kojem god gradu se našao.

Uobičajene šetnje po lijepim talijanskim gradićima samo su podloga snimkama s koncerata, a osim snimki njihovog dogovaranja o set-listi, zanimljivo je bilo vidjeti i Eddiea kako gitarom zrcali svjetlost po tribinama. Izbor pjesama je klasičan. Nešto novoga (“Severed Hand“, “World Wide Suicide“) i nešto staroga.

Stvar “Corduroy” još jednom mi je dokazala da su oni jedan od rijetkih bendova na čiji se nastup ja još uvijek mogu naježiti – čak i danas.

Iako mi nikad nije bila najbolja stvar (jer nije bilo ‘cool’ da mi najveći hit bude i najbolja), “Alive” se pokazala kao vječna poslastica. Publika na nju najviše poludi, a to očito puno energije prenese i na bend (Eddie se rasuo po pozornici preskakujući zvučnik). Definitivno najbolji dio DVD-a.

Nekoliko ‘bonus’ pjesama (“Yellow Ledbetter“, lagana “Throw Your Arms around Me” i “A Quick One” od The Who, koju su izveli s dečkima iz My Morning Jacket) mi nikako nije jasno. Bonus čemu?! Obično izdanje s koncertom i ‘off the stage’ scenama ima bonus u nekoliko uobičajenih pjesama s istih tih nastupa? Valjda riječ ‘bonus’ privlači kupce, ništa drugo.

Pearl Jam već dugo razveseljava fanove i, osim gledanja njihovih koncerata uživo, svima nude šansu da poprave grešku ako ‘nisu imali novaca za kartu’. Ali ovo izdanje je sasvim prosječan proizvod ovog benda, nekoliko pjesama (brutalno nedovoljno za njihovo uobičajeno trajanje koncerta) i filmofilske scene između njih.

Lijepo sve izgleda, talijanska povijest, arhitektura i kultura nadahnjuje mnoge, pa je Clinch sve lijepo upakirao. I to je sve što je potrebno reći za jednu glazbenu recenziju. Ovo ostalo prepuštam ljudima zaljubljenima u režiju i sliku. Možda povise dojam za koju ocjenu.