Rođen hibrid slobode i jednakosti

Vjerojatno nijedan glazbeni projekt, ponajmanje album u povijesti glazbene industrije, nikad nije bio promoviran i strateški plasiran u seriju medijskih niša kao GaGin “Born This Way“.

Već po objavi svog polu-albuma ili, neki će ga nazvati, drugog studijskog albuma “The Fame Monster” i velike dvogodišnje svjetske turneje u sklopu koje je posjetila i Zagreb, GaGa je najavila veliki projekt koji će pomesti dosadašnje i označiti prekretnicu.

U mesnoj haljini, uplakana na VMA 2010. najavila je a capella djelićem refren pjesme “Born This Way” čije će ime nositi i sam album namijenjen svim društvenim skupinama koje je društveno licemjerje dotaknulo. “Born This Way” podigao je očekivanja, no je li i zadovoljio?Već s prva dva albuma “Fame” i “The Fame Monster” Lady GaGa pokazala je kako evoluira kao glazbenik, odajući se polako rockerskim utjecajima koji su tek navirali na drugom albumu, da bi najočitiji bili na koncertnim nastupima gdje bi svoje vokalno-instrumentalne sposobnosti dokazala impresivnim klavirskim dionicama popraćenim tek snažnim vokalom.

Uzori su tako prevladali na najnovijem izdanju koje odjekuje rockom što je evidentno već na samoj naslovnici pjevačice kao hibrida s motorom. Započinjući album s “Marry The Night“, vjerojatno najslabijom pjesmom albuma, retrospektivno gleda na rane disco devedesete čiji se utjecaj prelijeva u patetičnoj “Hair” s kosom – jednom od površnih metafora za slobodu. Pjesma je vjerojatno nastala u ranoj fazi snimanja ploče jer djeluje kao ostatak s prethodnika, “The Fame Monster“.

Sličnu poetiku nastavlja “Bad Kids” – osloboditeljska rockerica čijim strofama dominiraju jaki basevi i električne gitare, no razvodnjena ljigavim refrenom koji priziva rane Madonnine sintetičke utjecaje ili one Ace of Base. Ovakva strukturna odrednica nepredvidivosti svakako je specifična za cjelokupan album jer pjesme nisu predvidljive kako smo to dosad navikli, što posebice upotpunjuje tendencija napuštanja lako pamtljivih refrena tipičnih za pop, odnosno singlice s njezina prva dva albuma.

Nakon istaknute manjkavosti albuma, negativne opaske ovdje staju, premda postoje paralelizmi specifičnosti s ovim pjesmama i u preostaloj većini. Sintetički pop ovoga puta nije zatupljujuć kao možda na trivijalnom i krajnje pretencioznom prvijencu “Fame” obilježenim ekstremnim kičem.

Štoviše, GaGa svoje iskustvo u slušanju i konzumaciji glazbe, ali i pohođenju svijeta vješto transponira u svoju novu glazbu i same stihove te pribjegava neobičnim metodama subverzije lingvističkih normi, posebice u pseudo-bilingvalnom hibridu “Scheiße” – mračnom izletu u industrial-pop na rubu srednje faze Marilyna Mansona, odnosno pop-pornu “Government Hooker” s najavom političke agende koju će najviše razraditi u “Americano”.

Upravo je “Americano” okosnica albuma “Born This Way”, ujedno i oštrica snažnog političkog podteksta kao lezbijska imigrantska himna uperena truloj neegalitarnoj američkoj politici. U njoj dramatične vokale, klasični latino instrumentarij i suptilni tango dovodi u sraz s plesnim elektroničkim dionicama. Kao i na “Scheiße”, GaGa iskušava svoje hispanističke uzore pjevajući djelomično na španjolskom jeziku ne bi li se vokalno, ali i semantički identificirala s potlačenim meksičkim emigrantima.

GaGa na albumu balansira između snažne političke poruke usklađene s njezinom velikom aktivističkom kampanjom koja je uslijedila po objavi “The Fame Monster” i nastavlja se, dakako, i dalje, i banalnosti koja ne mora uvijek funkcionirati kao trivijalnost, već kao preciznost i jasnoća poruke, što je slučaj u naslovnoj “Born This Way“. Mnogi će joj zamjeriti zbog ‘preočite’ namjere, no napokon dobivamo jasnu poruku lišenu metafora i stilskih sredstava koje moramo učitavati.

Stoga je pjesma “Born This Way” primjer odličnog adresiranja aktualnih problema i instantna samopomoć onima koje ove društvene nepravde dotiču. Pjesma “Born This Way” iz tog razloga nije banalna jer ne upakirava ideje, već ih jasno i jednostavno artikulira i stoga doista jest himna oslobođenja per se i to ne samo homoseksualcima kako se to najčešće (krivo) navodi, već je ona napisana svakome tko je diskriminiran na nekoj osnovi: rasnoj, etničkoj, rodnoj, dobnoj ili fizičkoj.

Naposljetku, žanrovski eklekticizam modeliraju utjecaji klasičnog rocka u “Highway Unicorn (Road To Love)” i “Electric Chapel“, isprepletenim klupskim sintetičkim zvukovima koje GaGa napušta u najuspjelijem paru pjesama “You & I” i “Edge of Glory”.

Nostalgična rockerica “You & I” skladana za ispijanje viskija i pive sa starim prijateljima u zadimljenim barovima, iznesena je klasičnim zvucima klavira i električne gitare springsteenovskog stila. Zanimljivo je kako je Bruce Springsteen, jedan od njezinih najvećih uzora uz Davida Bowiea, dijelom prisutan i kroz svog saksofonista Clarencea Clemonsa (The E Street Band) čiji dah pokreće saksofon u elektro pop-rock završnici “Edge of Glory” koja doista i jest ono što je GaGa najavljivala mjesecima – pop-rock remek-djelo s daškom originalnosti kakva joj je sve ovo vrijeme nedostajala.

“Born This Way” koherentna je cjelina s jasnim referencama na najveća imena moderne glazbe i s dovoljnom dozom inovacije da GaGu zacementira u glazbenu povijest. Na momente banalan, na momente snažne i eksplicitne kritike društva, na momente patetičan, ali uvijek dinamičan, “Born This Way” doista jest pravo osvježenje u popu te svakako zaslužuje pažnju, iako bi za nasljednika (u kojeg ne sumnjamo da će se brzo pojaviti) poželjeli GaGu za klavirom lišenu instrumentalne ekstravagancije – samo njezin vokal i prsti na tipkama klavira. Nešto nam govori da bi se to moglo uskoro i dogoditi…