Report s ruba života

John Murry je album “The Graceless Age” snimio tek nakon što je umro.

Ovaj glazbenik rođen je u mjestu Tupelo, gradu iz kojeg je došao i Elvis. Odatle se ubrzo otisnuo u svijet. Prije sedam godina snimio je prvi album “World Without End” u kolaboraciji s Bobom Frankom. On je sazdan od tzv. ‘balada o ubojstvu’ koje je dvojac natopio dodatnim hektolitrima krvi. Na pozadini albuma vidimo ih kako poziraju za fotografiju: Frank u ruci drži lopatu, Murry sjekiru – izgledaju kao da su došli nekoga pokopati. Kolorit fotografije je taman, u njoj nema nimalo života, samo smrt.Nedugo nakon objave albuma, u neuglednom dilerovom sobičku u San Franciscu, Murry si je ubrizgao prekomjernu količinu heroina u žilu. Nekoliko minuta zatim bio je klinički mrtav i već je putovao s lađarom preko rijeke Stiks. Srce koje više nije udaralo onaj najvažniji ritam povratili su u život dvije doze Narcona i jedna adrenalina. Lađar je naglo promijenio smjer i iskrcao Murrya na obalu života. Ubrzo nakon incidenta Murry je krenuo u glazbeni studio. Uz veliku pomoć Tima Mooneya, pokojnog bubnjara American Music Cluba, te velikog Chucka Propheta četiri godine je proveo polirajući novi album “The Graceless Age”.Postoji glazba koja slušateljevo uho svojom nadzemaljskom ljepotom zaintrigira ‘na prvu’, jer zvuči kao da je snimljena na zemlji, producirana negdje na nebu, i tada vraćena dolje da se snimi i distribuira. Takve glasove i glazbu možemo čuti na ranim albumima Leonarda Cohena i na svim albumima Townesa Van Zandta. Kad je glazbeni časopis Uncut na svoj kompilacijski CD uvrstio Murryevu pjesmu “Southern Sky” slušatelj je ponovno mogao dotaknuti slične visine. Preokupacije albuma “The Graceless Age” jesu čežnja za boljim vremenima, klizanje u autodestrukciju, suicidalne misli, ‘priča o ljubavi i tmini’, ovisnost, krivnja…. “Želio sam napraviti ploču s kojom se barem jedna osoba može poistovjetiti, tako da znam da nisam jedini sjeban” ispovijeda se Murry u intervjuu. Ova ploča jest vožnja ambulantnim kolima prema udaljenoj bolnici, dok sirena zavija a promet je gust. Slušatelj pritom nastupa u ulozi pacijenta koji beživotno leži bez pulsa, žudno se hvatajući za ritam pjesama koje ga jedine mogu povratiti u život.

Album je sastavljen od deset kompozicija, svih podjednake kvalitete i ljepote. Od početne “The Ballad Of The Pajama Kid” do posljednje “Thorn Tree In The Garden” slušamo melodije koje kao da je Murry ukrao od nekog dok je boravio tamo na drugoj strani, te im naknadno nabacio stihove ispisane iglom s koje kapaju ostaci heroina i krvi.

“Little Colored Baloons” vuče naslov iz terminologije narkomana i odnosi se na pakiranje narkotika u ‘malene balončiće’. Pjesma je desetominutni ep o narkoticima kroz koji se provlači jednostavna melodija, dok Murryev glas iz početnog šapta prelazi u bolni jauk u finalu. Kao osoba izražene osjećajnosti, prilikom izvođenja te pjesme na jednom koncertu Murry se slomio, briznuo u plač, te prekinuo nastup. Sljedeći dan se na jednoj društvenoj mreži ispričao posjetiteljima. Eto, o takvom poniranju u dubine ljudskog sunovrata se kod ovog artista radi!

Ostale pjesme na albumu, “California”, “Photograph”, “Penny Nails”… nose u sebi sličan osjećaj izgubljenosti, dišperacije i beznađa. Album koji mnogo vuče iz glazbenikove autobiografije prikazuje Murrya izmučenog poput Hemingwayevog ribara Santiaga; njegov život prikazan je oglodan poput one sabljarke koju je ovaj dovukao u luku.

“Želio sam prikazati koliko život može biti bolan ako pustiš volan i auto nastavi voziti u provaliju” izjavio je Murry. No ipak, magija ovog albuma nije u samosažaljenju ili jadikovanju nad sudbinom. Njegova velika ljepota jest u tome da nakon svega – nakon narkotika, slomljenog srca, kliničke smrti i memorija iz prošlosti koje ovog kantautora gnječe – na kraju tunela se ipak nazire svjetlo; na truloj grani života niče zeleni pupoljak nade.

“Treba kazati istinu i ispričati je dobro” pjeva on u pjesmi “If I’m To Blame“. Ovaj stih se nameće kao postulat svakog velikog umjetničkog djela, ali bogami i života samog.

John Murry je ispričao svoju istinu na ovom albumu nevjerojatne ljepote. Da bi album ovako zvučao, Murry je prvo trebao umrijeti. Smrt je bila važan suradnik u njegovom nastajanju, iako nije potpisana u ‘sleeve notesima’.