Repetitor: Sretan vam Dan Republike

Svojim prvim albumom “Sve što vidim je prvi put” Repetitor je postavio nove granice u garage/indie rocku ovih podneblja. Ne da je taj album samo jedan od najboljih debija u posljednjih desetak godina na prostorima bivše ‘Juge’, već je i jedan od najbitnijih uopće iz tog perioda.

Pomalo duži period između prvog i mnogim bendovima problematičnog drugog albuma potrošili su svirajući svugdje gdje ih se pozvalo, što se pokazalo odličnim potezom budući da su postali jedna od najvećih mlađih atrakcija koji svojim britkim i vrhunskim nastupima uveseljava mnoge.

Nove granice, najbolji, najbitniji, odlično, najveći, vrhunski… Već u samom uvodu potrošio sam mnoge epitete i činjenice koji se često vežu uz Repetitor, a sad je konačno red da vidimo kako zvuči novi album prvaka edicije ”Nove srpske scene”.Za novi album beogradski trojac je iz Odličnog hrčka otišao u Moonlee Records, pa smo dobili i besplatni digitalni download albuma. Problem drugog albuma možemo vidjeti u više od četiri godine dugoj pauzi i samo devet pjesama na albumu, ali glazbeno gledajući, Repetitor se tek neznatno izmijenio.

“Dobrodošli na okean” obiluje garažnom energijom popraćenom noise i hardrockerskim štihom kakvog se ne bi postidio ni Jack White. Tekstovi su redom minimalistički, od svega nekoliko stihova, uz par iznimaka, što veću pažnju pridaje igri Milene, Ana-Marije i već sada karizmatičnog Borisa.

Njihova djetinjasta zaigranost dignula je album “Sve što vidim je prvi put” do neviđenih granica, a četiri godine kasnije, vidi se da su odrasli i da su dublje poradili na svojim pjesmama. Time smo dobili nešto zreliji štih prvog albuma koji nije lišen minimalističkih glazbenih akrobacija kojima obiluje repertoar Repetitora.

Već uvodna “Devojke idu u Minhen” balansira između Disciplin A Kitschme i Jacka White (koji radi na revitalizaciji Led Zeppelina) uz jedan stih koji se Boris dere koliko može glasno da se čuje kroz gustu šumu buke koju trojac glazbeno proizvodi.

S “Biću bolji” kao da žele pokazati Vlasti Popić kojim putem trebaju krenuti, “Šteta” je vođena post-punkerskim basom Ana-Marije, a najavni singl “U pravom trenutku” pokazuje najzreliji moment albuma jer su u njemu spojili cijeli garažni zvuk i hard rock mlađe generacije koji je nastao na svjetskoj sceni od 2000. naovamo.

Do kraja albuma Repetitor praši i dalje onako kako i jedino zna, moćno i beskompromisno, energično i zarazno, lepršavo i mladenački, a jedino s posljednjom akustičnom “Pripazi na ljude” ubace u brzinu niže. Uspoređujući “Dobrodošli na okean” s prvim albumom, nedostaje mu nešto pjesama i minutaže što ga čini slabijim ostvarenjem. I to ‘slabije’ ostvarenje za mnoge bendove regije i dalje će ostati samo nedosanjani san.

Album je izdan na Dan Republike (državni praznik u bivšoj Jugoslaviji) što simbolički može mnogo toga pokazati, a kada dodamo da jedan od najzanimljivijih srpskih bendova izdaje album za slovensko-hrvatsku diskografsku kuću, tada simbolika postaje još jasnija. Rat je stvarno stvar prošlosti i treba se okrenuti budućnosti.

Budućnost za bend Repetitor je svijetla. Albumi su im iznimno interesantni, a na koncertima razvaljuju, pa se sitne mane oko minimalizma zaboravljaju jer praše na svjetskoj razini. Repetitor su predvodnici nove generacije, generacije koja je sposobna ponovno ujediniti bivšu Jugoslaviju, barem u glazbenom smislu, kad političari i ljudi poput Igora Štimca i dalje bez veze dižu nepotrebne tenzije među narodima.