Reizdanje za ispravljanje greške stare 9 godina

“Put do srca sunca“, možda nije tako popularan album kao “Razdor” ili “Vrijeme je da se krene” i to potpuno nezasluženo. Ne znam tko je za to kriv, premalo promocije, same Majke ili sve pomalo, no ovo reizdanje daje novu priliku da se ta greška ispravi. Ovo je bio posljednji album legendarnih Majki prije njihovog raspada 2000. godine.

Šesti po redu album ugledao je svjetlo dana 26.6.1998. i trebao se zvati “Bratstvo”. Deset pjesama potpisao je autorski dvojac Bare (svi tekstovi)/Zoki (sva muzika). To su obavili besprijekorno.

Album žestoko otvara “Grešnik“, ujedno i najžešća stvar na albumu i po mom osobnome mišljenju šteta da ih nema više takvih. Slijede “Otkud sada ti” i “Opstani“, obje nešto laganijeg ritma i poprilično soft rock stvari, otprilike onog smjera kamo su Baretovi kasniji Plaćenici krenuli. No, i te pjesme, kao i ostale na ovom albumu, imaju vrlo jasne, vrlo jake i upečatljive poruke za koje nema dvoznačnosti ili najglupljeg pitanja na svijetu: A što je pjesnik time htio reći?.

Na albumu su jako izražene i Hammond klavijature Berislava Blaževića (Parni valjak), gotovo na svim pjesmama, i Davor Rodik na steel gitari, a očit je i pomak benda ka zrelosti i nekim drugim sferama osim onog bazičnog rocka. Gostuje im i Valerija iz Mayalesa (“Grad izgubljenih duša“) i duhačka sekcija Haustora, a prisutno je i dosta raznoraznih udaraljki (Hrvoje Rupčić iz Cubisma).

Jedna od tipično ‘partibrejkerskih’ stvari je “Jumbo idiot“, u kojoj izvire Baretov isfrustrirani bijes na političku situaciju i izbore i masu idiota na jumbo-plakatima. Opet vrlo jasna poruka. Iako ponekad zvuči brutalno, istina je upravo takva.

Slijedi lajtmotiv albuma, pjesma snažnog karaktera i zaraznog ritma i teško za reći što je upečatljivije ili bolje – muzika ili riječi, a sve u svemu – pržiona na ‘majčinski’ način – “Snaga istine, snaga ljubavi“. Zokijeva gitaristička virtuoznost sjaji na “Ša-na-na/Molitva suncu“, kao i cijela ekipa (Kruno-gitara, Bero-Hammond, Čaka-Bubnjevi, uz bazičnog Kilmistera na basu, plus dionica udaraljki), zaista fenomenalan jam session vrlo uigranog i uštimanog benda.

Definitivno najveći hit s ovog albuma koji je pronašao put do srca najvećeg broja ljudi je “Daj mi“, Baretova molitva za ljubav i milost, možda i neku vrst spasenja, pomalo country stvar, koja što više ide kraja ubrzava ritam i u biti tek tada shvaćate da i nije baš tako lagana. Jedina koja može parirati “Grešniku” je predzadnja na albumu “Hajde pleši sa mnom“, najčudnijeg ritma u cijeloj povijesti Majki.

Album zatvara “Rođenje“, čudna kombinacija “Cigana” i “Želim da te vidim”, čak su vrlo slični akordi na sve tri, divna stvar, divne riječi. Sjećam se da sam bila strašno zabrinuta kad je album izašao i kad sam čula početak ove pjesme: “Proći ću kroz prolaz koji me zove dugo, sve što je prošlo, prošlo je jako brzo, ne razumijem zašto plačem, bilo je zaista lijepo…”. Zvučalo mi je kao da se Bare oprašta od ovog svijeta. Isti taj osjećaj prisutan je na još par momenata na albumu (“Grad izgubljenih duša”). Drago mi je da se to nije dogodilo, da je tu i da su se ove godine ponovo okupili.

A u ovim tropskim vrućinama koje vladaju ostavljam vas s Baretovim prekrasnim stihovima “Samo se smiješi ljubavi, dao bih ti sve, dao bih ti život, ljetna noć je…”.