Rebel Star “Sedmo nebo”: Hrvatska varijanta benda i dalje jaše

Rebel Star je gotovo baš kritičarski bend. Pod tim mislim da ga kritika obožava, a nikako da se primi više kod publike. Očekivao sam da bi hrvatska varijanta benda mogla sjesti više na plodno tlo kod naše publike, ali opet nije to u tolikoj mjeri koliko zaslužuju svojom kvalitetom, a i posljednji album “Početak i kraj” bio je i više nego dobar mamac za lov na nove slušatelje. Od tog albuma, dio benda se promijenio, ali sve se to već moglo popratiti kroz njihove rijetke koncerte. Sve u svemu, prema kvaliteti benda zaslužuju mnogo više pažnje nego je imaju.

Milan je jednostavno genijalac koji briljantno slaže harme u nekoj balkanskoj varijanti mješavine indie popa i americane. Cijeli niz Rebel Stara to dokazuje, pa nakon što se internacionalna varijanta benda raspala, drago mi je da se vratio glazbi. Povratnički “Demoni” bili su najmračniji album do sad (vrijeme pandemije i narušeno zdravlje unutar najbliže obitelji), te posebno već spomenuti “Početak i kraj” pokazali su da ima još uvijek dinamita u njemu, pa sam sedmi album benda s Rebel Starom iščekivao ‘kao ozebli sunce’. Rezultat mi je ipak tako-tako.

Jednostavno, tijekom godina Rebel Star me razmazio, posebno album “Reka” kojeg sam izlizao na maksimum od preslušavanja u nedogled. Nije fer uspoređivati išta s tim albumom, ali ipak moram. “Sedmo nebo”, koliko god želio, nije na razini prošlih albuma, nekako fali taj ‘drajv’ koji će ponijeti pjesme, a ja ga nikako ne osjećam kroz većinu albuma. Ne mogu nikako reći da je album loš jer je to i dalje vrlo dobra muzika koju bih mogao slušati do beskonačnosti, ali…

Milanova lirika oduvijek je prekrasna, ali ovdje na albumu nekako nedostaje nešto da ju podeblja na svojevrsnu radiofoničnost (ovo je samo figurativno rečeno, s obzirom na to da sumnjam da su radiopostaje puštale Rebel Star) koju su imali prijašnji radovi. Pjesme djeluju pristojno, ali nekako sam dojma da bi neki raniji Rebel Star izvukao moćniji i upečatljiviji album “Sedmo nebo”.

Kako se većina pjesama po mojem mišljenju ne bi mogla uklopiti u prijašnja izdanja, pokušat ću samo istaknuti one najbriljantnije momente. Igrom slučaja ili ne, oni se nalaze tek pred kraj albuma. “Zemlja od suza” skladba je koja ima neodoljivu usnu harmoniku, te ima tu energiju koju obožavam kod Rebel Stara. Do nje je “San na jezeru” koja je pak u potpunosti u suprotnosti, nešto što još nikad nisam čuo od ovog benda, neka mješavina mračne americane i osunčanog power popa, pa čak bih rekao i krautrocka. Vedra “Prolećna jutra” baš će uljepšati bilo koji jesenski dan koji nam slijedi, dok posljednja “Istina” evocira na najbolje dane U2.

Možda malo previše osobno gledam Rebel Star, ali tako je to kad ih toliko dugo pratim i volim, te dobro znam što mogu. Neovisno o formaciji, Milan Glavaški je taj ‘spiritus movens’ koji je Rebel Star digao u tolike visine. Ipak, nedostatak domaćeg terena (iz Subotice je, a živi u Mađarskoj) očito je nešto što ovaj bend nije nikako prebrodio, koliko god kritičari uniformno kao papagaji ponavljali da je to jedan od najboljih bendova regije. Nakon odličnog koncerta u Tvornici pred premalo publike dogodio se neki klik, te je izgledalo kao da je Milan odustao od glazbe. Ipak, vratio se i sad mi se čini da je ovo čisto iz gušta, a to je najvažnije. Može se meni neki album sviđati malo više ili malo manje, ali ponavljam, Rebel Star oduvijek ima tu kvalitetu kojom jednostavno ne može napraviti loš album. Tu se podjednako osjeti da je na svakoj pjesmi rađeno do najsitnijeg detalja, ali ipak…