Rammstein: Nova jaka karika u diskografiji

Nakon deset godina diskografske tišine i uspješnog albuma “Liebe ist für alle da” mogao je Rammstein objaviti bilo kakvu glupost i ona bi se dobro prodala. Ali, Rammstein u pravilu gluposti ne objavljuje. Novi, sedmi album, nastavak je tako konzistentnosti masivnog zvuka utemeljenog u minimalističkim ‘mehaničkim’ metal riffovima, autoritativnom vokalu s povremenim izletima u refrene arenskih proporcija te naravno vizualno upečatljivim video uratcima zbog kojih se netko negdje uvijek nađe uvrijeđen. Rammstein definitivno ispisuje list (nadam se ne i posljednji) još jedne intrigantne stranice svoje artističke karijere. I to sa stilom.

Bez medijske pompe, bez parazitiranja po društvenim mrežama s iritantnim ‘hello, guys, this is Till from Rammstein’ izvještavanjima o napretcima iz studija uslijed kojih se sav misterij uvijek rasuje u paramparčad (možete li uopće Tilla i zamisliti u toj ulozi?!), bez silovanja YouTube oglasima, bez intervjua, bez izjašnjavanja o kvantiteti i kvaliteti, bez objašnjavanja kako je nastala ova pjesma, a kako ona, ili što je pjesnika pobudilo na pisanje ovog ili onog stiha… Ništa. Pojavio se intrigantni video spot za “Deutschland” koji je zapalio vatru te (simbolično?) eponimni album sa šibicom na omotu kojim će Rammstein sigurno još jednom skuriti dvorane i stadione uzduž i poprijeko kugle zemaljske. A čitavo ozračje vezano uz ovaj album kao da je zapravo u službi podvlačenja crte, ispisivanja konačnog računa, stavljanja karijere pod zajednički nazivnik, direktnog krošea kojim ova mitska i neraskidiva šestorka jasno poručuje – ovo je Rammstein.

I zbilja, ovdje se radi o Rammsteinu u stvarno, ali stvarno dobrom izdanju. Reklo bi se, u jednom od boljih. Gotovo svih jedanaest pjesama zvuče kao da nisu ispale, kao što neki znaju reći, poput aseva iz rukava, koji zatim nikad niti ne stignu odležati. Novi Rammsteinov materijal zvuči kao da je poput vina u podrumskim hrastovim bačvama pošteno odležao svoje vrijeme prije konzumacije. Od dramatične uvodne “Deutschland” do posljednje melodijski neodoljive “Hallomann“, kroz adrenalinske “Radio” ili “Tattoo” te smirene “Was Ich Liebe” ili “Diamant“, čitavo se vrijeme provlači suptilna linija identiteta albuma kojim on jasno odmiče od svojeg prethodnika “Leibe Ist…”, jednako kao što je ovaj odmaknuo od “Rosenrota” odnosno “Reise, Reise”, a “Reise, Reise” pak od “Muttera”, itd. No, također, novi album u isto vrijeme uspješno derivira elemente prethodnih šest albuma, izbjegavajući očigledna ponavljanja. Dinamika je očaravajuća i sasvim je jasno da je to uvijek Rammstein, bend koji se zapravo ne upušta u drastična eksperimentiranja, ali uvijek isporuči album koji uspješno živi kao samostalni entitet. I to je više nego dovoljno.

Zvuk je nešto siroviji ili bolje reći ogoljeniji nego na prethodnim albumima (određeni dijelovi čak asociraju na “Herzeleid” odnosno “Sehnsucht”), izostavljeni su orkestralni aranžmani, a također se nije ponovio i mješoviti zbor, pa makar u ambijentalnoj službi. Veliku prednost dobio je Flake Lorenz čiji su synthevi ovdje zastupljeni u većoj mjeri nego što je to bio slučaj do sad. Vješto su iskorišteni i elektro elementi, a bez metaliziranih gitara, pjesme poput “Ausländer” ili možda ponajbolje pjesme na albumu “Weit Weg” prošle bi kao synth pop s vokalom kojem se treba skloniti s puta. “Diamant” je balada iz kolekcije svih onih balada kojima Rammstein obično završava albume, samo što ovaj akustični chillout ipak nije odabran kao odjavna špica. Pitomog je karaktera i nekolicina ostalih naslova, ali bez brige, bend nije omekšao, niti se prodao (iako, Rammstein se zapravo uvijek dobro prodavao), pa tako dozu svoje prepoznatljive energije i ekscentričnosti bend ispucava kroz numere poput “Tattoo”, “Sex“, “Zeig Dich” ili ponajviše kroz pomalo bizarnu “Puppe“.

Ljubitelji benda ne trebaju strahovati. Radi se o izdanju kojim se uspješno održava visoka razina kvalitete rada. Za one koji se s bendom tek upoznaju, ovim su albumom sigurno bačeni u vatru odnosno samu esenciju ovih berlinskih giganata. No, Rammstein u ostatku diskografije nudi i više. Najvjerojatnije čak ni vrijeme neće pokazati da je ovaj album najbolje što je Rammstein ikad napravio, ali u smislu zaokruživanja nekakve cjeline, ili ne daj bože karijere, ovdje se jednostavno radi o punom pogotku.