Prosječan ratnički metal

Ne može se reći da ovaj album nije dobar, da se nije na njemu radilo s najboljim namjerama, ali da on jednostavno nije ispao baš najbolje, to je sigurno. Naime, athenski je Battleroar pokušao kemijati na temu epike i heavy metala, i premda su pokupili nešto Manowarskih ideja, nešto od Rhapsodyja, pa Doomsworda i Saxona, u konačnici je od svega toga ostalo samo – nešto.

Odnosno ništa previše konkretno. Nađe se tu istina kvalitetnih heavy solaža, zgodnih klavijatura, ponegdje i dobrog pjevanja, poglavito u višeglasju, ali ipak, slušajući sve to u kompletu premalo je kompaktnosti da bi se ostavio ozbiljniji dojam.

Baš je pjevanje najvećim problem, jer, iako se talijanski pjevač Marco Concoreggi svojski trudi, njegovi vokali jednostavno nisu dovoljno borbeni, dovoljno snažni da bi se uklopili u ratničko ozračje, čiji je prizvuk koliko-toliko zamjetan.

I dok slični albumi većinom započinju instrumentalnim uvodima, ovog neuobičajeno otvara akustična balada “The Wanderer“, koju je otpjevao Mark Shelton iz skupine Manilla Road, a Marco se ozbiljnije istaknuo u “Tower Of The Elephant“, čvrstoj pjesmi srednjeg ritma. Od ostalih značajnijih pjesama treba svakako izdvojiti “Wanderer Killer“, te “Siegecraft“, koju otvara i zatvara žamor ljudi i konja, moguće rađenu po uzoru na “Crusader”.

Spomenimo da su uz Sheltona, pomagali i ex-Helloween drummer Mark Cross i Bob Katsionis, klavijaturista Nightfalla i Firewinda. I dosta su pomogli, ali ne toliko da se ovo djelo previše uzdigne iznad prosječnosti, stoga mi se čini da je ovo tipičan fanovski materijal. I to bi mu mogla biti glavna, a možda i jedina ozbiljnija prednost.