Preslatko i premekano, čak i za R’nB

Od izvođača koji je, posebice kao dio projekta Arful Dodger, donedavno žario i palio dance-podijima hitovima kao što su “Rewind” ili “Fill Me In”, i zahvaljujući istima prodao oko 13 milijuna primjeraka svoja prva dva albuma, očekivali biste da će se držati provjerenog ‘red-plesa-red-sentiša’ recepta za uspjeh i na trećem. I prevarili bi se.

Upravo zbog spomenutih Artful Dodgera, Craig David mi je i zapeo za uho kad sam ga prvi puta čula. Po slušanju njegovih solo albuma, mislila sam “ok, malo upbeata, malo ljubavnih – tako to ide”. I taman kad sam se ponadala da će čovjek s vremenom malo sazrijeti – ništa. Sladunjavost, sinonim za R’n’B, na ovom albumu prelazi svaku granicu.

Jedine dvije pjesme koje koliko-toliko izlaze iz tih okvira su najavni singl “All The Way” i “Just Chillin’“, i kao takve imaju potencijala donekle očuvati njegovu popularnost na plesnoj sceni. Ostali pjesmuljci tipa “Don’t Love You No More“, “Separate Ways” ili “Do You Believe In Love” prigodni su jedino za neke ‘romantične’ trenutke s voljenom osobom – polaganog su ritma te fundusa od cca desetak riječi/fraza (love, feel, always, eternity, you, me, together, part of, unbeliavable, heart, alive, don’t go + pripadajući prilozi), i sigurno nisu nešto što bi ga trajno upisalo u glazbenu povijest.

Da malo razbije taj slijed melankolično-zaljubljeno-nježnikavih stvari, Craig David ubacio je i “Johhny“, pjesmu koja bi trebala pokazati njegovu zabrinutost i osviještenost spram problema nasilja u školi, no kako je ova vokalno, aranžerski i ritmom tretirana potpuno isto kao i sve druge pjesme na albumu, lako će se dogoditi da vam pouka promakne (ako niste baš jako jako koncentrirani na tekst – npr. dok vam muzika zvrnda negdje u pozadini), pa da ju strpate u isti koš s ostatkom neinventivnih ljubavnih jadikovki.

Niti u jednom trenutku nisu upitne njegove vokalne mogućnosti, kompletna produkcija je izvrsna, ali od nekog tko se u svom početku okategorizirao kao funky-groovie-dancing izvodač sa porijeklom koje jednostavno ‘traži’ da ga se ispotencira do kraja kroz zarazne ritmove (tata mu je s Grenadem a mama s Jamajke) stvarno sam očekivala više.

Sukladno tome, ovaj bi album mogla nazvati tek pukim popunjavanjem prostora (i ispunjavanjem želja obožavateljica i Saše iz Laduča) do nekog boljeg, suvislijeg izdanja na kojem bi se (nadam se) Craig David vratio na pravi put kojim je jednom bio krenuo.