Povratak u budućnost

Ovako ide priča: ZZ Top prvih su deset godina svoje karijere svirali prvoklasni, prašnjavi, bazični boogie rock. Onda su početkom osamdesetih uz pomoć sintisajzera, ritam mašina i efektnih videospotova uboli zlatnu žilu.

Od dobitne formule bilo im se teško oprostiti, pa su na zvuku
osamdesetih jahali i nakon što je on postao demode, što su na neki način
i sami naglasili nazvavši zadnji album u tom stilu – “Recycler”.

Nakon njega svaki album, počevši s albumom “Antenna” iz 1994. godine, proglašava se povratkom ZZ Topa korijenima, međutim nijedan nije uistinu bio potpuni povratak originalnom zvuku koji su ostavili u sedamdesetima.Nije to ni njihov novi album “La Futura“, prvi studijski album ZZ Topa nakon albuma “Mescalero” iz 2003., premda ga je skupa s Billyem Gibbonsom producirao Rick Rubin, čovjek poznat po minimalističkom producentskom pristupu kojim je Johnnyu Cashu oživio karijeru ogolivši ga do najosnovnijih elemenata.

No ne treba zaboraviti da je Rubinov stil prije suradnje s Cashom bio puno bombastičniji – kao suosnivač legendarne Def Jam etikete i producent Beastie Boysa i Run-D.M.C.-a bio je jedan od pionira rap-metal fuzije. “La Futura” više duguje tom dijelu Rubinova opusa nego minimalističkim albumima iz Cashove ”American Recordings” serije.

Kladio bih se da je upravo Rubin predložio teksaškim bradonjama da obrade “25 Lighters” a.k.a “I Gotsta Get Paid“, kultnu stvar hip-hop scene Houstona devedesetih. Rezultat je stvar s mesnatim, masnim riffovima i razlomljenim hip-hop ritmovima, što i nije toliko daleko od stvari poput “Poke Chop Sandwich” ili “Crucifixx-A-Flatt” sa ZZ Top albuma “XXX” iz 1999.

Nakon te stvari koja otvara album, slijede “Chartreuse” i “Consumption“, obje s moćnim riffovima Billya Gibbonsa koji se referiraju na njegove klasike od “Tush” do “Sharp Dressed Man” – u odnosu na prvi zvuk je ipak puno masivniji, a u odnosu na drugi dosta ogoljeniji.

Obvezatnu bluesy baladu isporučili s “Over You“, koja svojom melodijom, strukturom i plačnim stihovima zvuči dosta generički, dok su power akordi i pijevni refren “Flyin’ High” podsjetnik na rock osamdesetih.

Najjače stvari albuma su “Heartache in Blue” i “Have a Little Mercy” u kojima se isprepliću funky groove, usna harmonika, ukusne Gibbonsove minijature na gitari i harmonični back vokali, što sve rezultira kompaktnim, tijesnim boogiejem u najboljoj maniri ZZ Topa.

Premda mnogi fanovi koji su još uvijek s njima ne bi imali ništa protiv povratka na zvuk s “Tres Hombres” i “Rio Grande Mud”, ZZ Top su, što sugeriraju i naslovnica i ime novog albuma, još uvijek okrenuti prema budućnosti, te i dalje nastoje zvučati istovremeno i klasično i moderno.

U svojih deset pjesama “La Futura” se uspijeva osvrnuti na sve faze benda, od dana “La Grange” i “Waiting for the Bus”, preko ljepljivih uspješnica iz osamdesetih, sve do ignoriranih albuma od devedesetih naovamo, zvučeći pritom ujednačeno kao samostalna cjelina. Glavni problem albuma, što je uostalom problem manje-više svih albuma iz druge polovice karijere benda, jest što mu nedostaje neposredna jednostavnost omiljenih pjesama ZZ Topa, te što pomalo zvuči kao ZZ Top po brojevima.

No, premda je u tom smislu izdržljivija od naprimjer knjige ili filma, pop pjesma ipak može podnijeti konačan broj opetovanog konzumiranja, pa ljudima s vremena na vrijeme treba nova doza omiljenog benda, ne mogu se samo vječno podgrijavati stare stvari. Stoga ako ste se zaželjeli ZZ Topa i ovaj album ćete odvrnuti do daske (po mogućnosti u autu), šaljući pritom dovraga sve ostalo što danas prolazi kao rock.