Povratak palog anđela

Eventualno s iznimkom Jacka Whitea definitivno najnemirniji član moderne pop-rock aristokracije se odaziva na ime John Frusciante. Gitarist Red Hot Chili Peppersa ovih je dana izdao deseti album u svojoj karijeri, čime se opako približio broju albuma matičnog mu benda, a kako stvari stoje, tu ne namjerava stati.

Uostalom, samo je 2004., izdao 6 albuma po principu jedan album mjesečno, a 2006. Peppersi su izdali monumentalni “Stadium Arcadium” dvosatnu porciju raznovrsnih glazbenih proizvoda. Ubrzo Peppersi proglašavaju stanku, a Frusciante se posvetio onome što ga je izvuklo iz pakla droge, beskućništva i psihičkih kriza: stvaranju nove glazbe.

Frusciante je ovaj album radio za njega neuobičajeno dugo: otprilike godinu i pol, što je uočljivo u manjku fokusa, te korištenju svega i svačega – glavnina albuma gazi po psihodeličnom lo-fi teritoriju uz korištenje hipijevskih molskih ljestvica, međutim tu i tamo promoli glavu koje glazbeno rješenje koje vidno odstupa od dominantnih ideja na albumu i to na način da ih ne nadograđuje na najbolji način.

Upotreba reverba i eha je vrlo česta, ujedinjeno s naoko razbarušenim gitarama i općim naivno dobrohotnim tonom odaje dojam da imamo posla s pločom kakvu bi načinio Mali princ.

Za razliku od Red Hot Chili Peppersa, koji se smatraju rodonačelnicima punk-funka (pojednostavljeno rečeno), Frusciante njeguje drugačiji zvuk: kao da uzima najbolje od Neil Younga, Briana Wilsona i Jimija Hendrixa: od prvog uzima intenzitet i djetinju začuđenost, od drugog ranjivost i emocionalnu otvorenost, od trećeg gitarističku pirotehniku i sklonost psihodeliji.

Frusciante je izniman gitarist, ali na ovom albumu dokazuje da je još veći autor. Onaj tko ne zna tko je snimio ovaj album nikad neće zaključiti da je njegov glavni tvorac gitarist Peppersa, budući da gitarističke solaže koristi isključivo kad je to korisno za pjesmu i nikad više.

Fruscianteova vizija je jasna i stilski čista, on dočarava slušatelju svoje doživljaje iz perspektive nevinog, osjetljivog djeteta otpuhnutog u vrtlog droge i emocionalnih slomova, koje tek pokušava vratiti svoje životne sokove, te se po putu čudi svemu i svačemu. Glas mu je mnogo nekomercijalniji, drhtaviji i slabiji nego kod Anthony Kiedisa, ali i mnogo ekspresivniji. Upravo ovi sastojci čine “The Empyrean” mnogo prohodnijim i direktnijim albumom od “Stadium Arcadiuma“.

Najupečatljivija snimka na albumu “The Empyrean” je obrada pjesme jednog drugog posrnulog anđela, Tima Buckleya “Song To The Siren” koja pokazuje iznimne interpretatorske mogućnosti Frusciantea, ali ostatak je vrlo blizu: pogotovo “Dark/Light“, “After The Ending“, “Central” i “Enough Of Me“.

Nakon izlaska album “The Empyrean” je na top listama ostvario tek slabiji komercijalni učinak. Možda i nije toliko čudno: pjesme ne izvodi samouvjereni neurotični šminker Kiedis, nego krhki Frusciante.

Međutim, ovaj album ionako nije za top-liste nego za cementiranje pozicije kultnog autora kojem je esencija uvijek bila ispred forme. John Frusciante zaslužuje da se makne iz sjene Red Hot Chili Peppersa. Koliko će uspjeti ovisi koliko će mu se dati baviti time. Ako mogne držati emocionalne prepreke dalje od sebe, kao što to radi uspješno već neko dulje vrijeme, i ako nastavi stvarati ovakve kolekcije snimaka, mogli bismo Johna proglasiti nasljednikom Neila Younga.