Povijest bluesa u modernom ruhu

    3385

    Eric Clapton

    Me And Mr. Johnson

    Datum izdanja: 22.03.2004.

    Izdavač: Reprise / Dancing Bear

    Žanr: Blues

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. When You Got A Good Friend
    2. Little Queen Of Spades
    3. They’re Red Hot
    4. Me And The Devil Blues
    5. Traveling Riverside Blues
    6. Last Fair Deal Gone Down
    7. Stop Breakin’ Down Blues
    8. Milkcow’s Calf Blues
    9. Kind Hearted Woman Blues
    10. Come On In My Kitchen
    11. If I Had Possession Over Judgement Day
    12. Love In Vain
    13. 32-20 Blues
    14. Hell Hound On My Trail

    Legenda oko Robert Johnsona i njegovog ugovora s vragom i danas je u blues krugovima rado prepričavana tema obavijena velom mistike. Ukratko: Robert Johnson (1911-1938), kao teenager, užasno je htio naučiti svirati gitaru. Iako je imao ponešto iskustva sa usnom harmonikom, nikako mu nije isto uspijevalo s gitarom. Sve do jednog dana kada se, nakon kraćeg izbivanja, pojavio sa gitarom i svojim umijećem ‘pomeo’ sve tadašnje gitariste.

    U to doba crnačkom zajednicom kružile su priče poput: “Ako želiš svirati i naučiti kako svirati, uzmeš gitaru i odeš do raskrižja. Visok crn čovjek će ti priči u ponoć i uzeti gitaru, i naštimat će je…“. Naravno da su zli jezici u takvim pričama našli idealnu usporedbu sa Robertom te razglasili priču o njegovom ugovoru sa đavlom.

    Cijeloj toj priči vjerojatno su pripomogli i Robertovi tekstovi poput “Me And The Devil Was Walkin’ Side By Side” te nazivi pjesama “Cross Road Blues”, “Me And The Devil Blues”, “Hell Hound On My Trail”…

    Muziku podržava

    No, kako se u tu priču uklapa Eric Clapton? Još davne 1966., sa John Mayallovim Bluesbrakersima, prvi put je objavio Johnsonovu obradu “Ramblin’ On My Mind”, da bi kasnije sa Creamom izdao planetarno popularnu obradu “Cross Road Blues” nazvanu “Crossroads”. Od tada do danas Claptonova karijera se temeljila na Robert Johnsonu i njegovoj glazbi pa je odlučio posvetiti cijeli jedan album upravo njemu.

    Sam album, iako tehnički gotovo savršen te korektno odrađen, teško da bi mogao dočarati izvedbu samog autora, a isto tako teško će ponoviti uspjeh “Crossroadsa”. Očito je da je Claptonova namjera bila da napravi tribute svom najvećem uzoru, i istovremeno da uživa u sviranju njegove glazbe. Upravo zato, album pati od Claptonove uživljenosti sa samim sobom te iako slušljiv i donekle zanimljiv, nije vrhunac njegove mogućnosti.

    Na kraju, “Me And Mr. Johnson“, ostaje kao lekcija iz povijesti bluesa u modernom ruhu te kao takva vjerojatno će i naći svoju ciljanu publiku. Ostalima preporučujem da nabave originalne skladbe Robert Johnsona i uče od jednog od najvećih.

    Muziku podržava