Potentna solo karijera nakon dva ‘raspadnuta’ benda

Neuspjeh “Romance at Short Notice” grupe Dirty Pretty Things nije obeshrabrilo bivšeg Libertinea Carla Barâta, pa je okrenuo novi list u svojoj karijeri i krenuo solo, pa što bude, bude.

Već nekoliko posljednjih mjeseci, da ne kažem godina, se naveliko kuha povratak vjerojatno najznačajnijeg britanskog benda u protekloj dekadi The Libertinesa (ono što su The Strokes bili na svjetskoj razini za indie rock, to su The Libertines bili za Britaniju), a do tada je trebalo nešto raditi. Nažalost, s Dirty Pretty Things Carl Barât nije pretjerano uspio, dok će ovaj solo album biti tek još jedna prolazna točka u njegovoj karijeri, iako je “Carl Barât” u svemu bolji od “Romance at Short Notice“.

Ono što nedostaje Carlu za značajniji proboj su skandali (i naravno pokoji hit) kojima obiluje njegov prijatelj Pete Doherty. Njih dvoje su oduvijek bili nebo i zemlja, dobrica i fakin, čistunac i narkoman, naivac i neposlušnik, te su na toj uvrnutoj kemiji The Libertinesi i izgradili uspjeh. Svi njihovi kasniji radovi nisu bili u rangu The Libertinesa (osim možda albuma “Grace/Wastelands”), a uspoređivati album “Carl Barât” s ranijim radovima je potpuni apsurd.

Carl je na ovom albumu malo pobjegao od klasičnih rock formi ka nešto drugačijim temama, pa kroz pjesme nailazimo na cirkusku glazbu, ponegdje je ubacio i kabaret, više-manje je sve ugodno obogaćeno orkestracijama što mu je donijelo zanimljiv i neistražen predložak u kojem se često i ne snalazi najbolje. Kako se album odmiče prema kraju, tako sve više dolazi do izražaja melodija, pa možemo reći da je ovaj album najpopičnije ostvarenje koje je Carl Barât izdao u karijeri.

Za istaknuti su svakako hitoidne pjesme “Je Regrette, Je Regrette” i “Run With The Boys” (koja pomalo nalikuje na miks radova Talking Headsa i The Libertinesa) kao najprodornije, dok je sa “So Long, My Lover” pokazao da zna napraviti i vrlo dobru baladu. Ostatak nije toliko dojmljiv, ali nije niti loš, što daje nadu da Carl može uspjeti i bez brata po gitari.

“Carl Barât” otkriva jedno novo lice Carla Barâta koje je možda u potpunoj suprotnosti od onog što mnogi očekuju od njega. Ovdje se pokazao gotovo kao šlager pjevač, kao da mu je Tom Jones glavni uzor, a ne niz rockera, ali valja priznati da zna svoj zanat, da zna napraviti dobru i zanimljivu stvar, ali i da mu je format albuma još uvijek malo prevelik.

Uz malo više fokusiranosti sljedećih godina, Carl Barât bi mogao postati novi bard britanske glazbe, nešto poput Richarda Hawleya, ali mora još mnogo toga naučiti. Balade Richarda Hawleya su velike, pa vjerujem da će Carl iskustvom dostići barem djelić njegove veličine, a ako ne uspije, tu ostaju The Libertinesi čiji reunion visi u zraku već neko vrijeme i sigurno će se dogoditi, samo je pitanje kada…