Post Malone: Istraživanje širokog zvučnog svemira

Bez mogućnosti retrospekcije, tko iskreno može reći da je predvidio uspon Post Malonea? Američki reper trebao je izgorjeti neslavnim plamenom nakon neočekivanog uspjeha singla “White Iverson” te ostati zapisan kao jedan od mnogih, ne osobito zanimljivih, pokušaja izdvajanja iz tadašnje hip hop scene. Međutim, vrijeme je utvrdilo kako je Austin Post melodijski nadaren egoist s neizbježnim pop rap pjesmama koje zvuče trenutno i odvažno. Ako je Drake predvoditelj hip hop i pop amalgamacije, Post je drugim studijskim albumom “beerbongs & bentleys” postao njenim najvažnijim posvojiteljem. Unatoč nedostatku tematskih i žanrovskih odrednica, projekt je uspio zadržati stisak estetskog bogatstva, istovremeno postavljajući smjernice za eventualni razvoj i stilsku nadogradnju.

“beerbongs & bentleys”, djelo na kojem su utjecaji “808s & Heartbreak” filtrirani do najnižih pragova pristupačnosti (usprkos velikoj količini neobičnih odluka), bio je veliki komercijalni uspjeh s donekle očuvanim umjetničkim integritetom. Iako je album ostao nepotkrijepljenog trajanja te funkcionira na principu banalne playliste, kompozicijski talenti autora nisu ostali neprimijećeni. Izuzetan osjećaj za refren donio nam je neporecivo šećeraste trenutke poput “Psycho”, “Paranoid” i “Better Now”, dok je pohvalna spremnost za eksperimentacijom proizvela strukturno interesantnu “rockstar”. Daleko od kohezivnog uratka, “beerbongs & bentleys” imao je ulogu utvrđivanja kreativnih slabosti kako bi sljedeće djelo, savladavanjem istih, uspješno zaokružilo provedena istraživanja te donijelo stabilan projekt zanosnog karaktera. Time dolazimo do najnovijeg izdanja, za izvođača krucijalnog, “Hollywood’s Bleeding“.

U protekle četiri godine, nakon objave “White Iverson”, Post Malone nedvojmljivo je postao oličenjem američke pop senzibilnosti. Prepustio se labilnom soničkom krajoliku, nesputanom žanrovskim granicama, potaknut rastućim ambicijama sve većeg uspjeha i posljedično stečenom gorčinom. Kulminacija navedenog očita je na “Hollywood’s Bleeding“, albumu koji utjelovljuje karakteristične motive bravada hip hopa te ih dolično kontrira učestalim, i poprilično neuobičajenim, prikazima emotivne nesigurnosti. Instrumentalno, Malone se upušta u najneuroznije trendove generacije, ali također pokazuje široku paletu utjecaja čiji korijeni prodiru kroz esencije rap, synthpop i hard rock glazbe. Spomenuta dihotomija, ona narativna kao i glazbena, između lijenih klišeja i lukavih inovacija plijeni pažnju, no kvaliteta napisanog je ono što naposlijetku tjera na ponovna preslušavanja.

“Hollywood’s Bleeding” daleko je najdosljedniji album teksaškog repera. Većina pjesama ovdje može se pohvaliti snažnim melodijama, upečatljivim korusima te ekscentričnim blendom instrumentalnih varijabli. Uvertira projekta, istoimena “Hollywood’s Bleeding”, postavlja zanimljiv presedan za ostatak slušanja atmosferičnom produkcijom i mračnijim narativnim tonom. Blage pozadinske gitare unose balans u skladbu te nagovještavaju sljedeći korak u karijeri hip hop kantautora. Kolaboracija s Ozzyjem “Take What You Want” upravo bi mogla podržat tu hipotezu. Manična pjesma, jedna od najboljih na albumu, odlično kombinira dva stilski prividno oprečna pola, trap perkusiju i hard rock gitare, gdje vokalna izlaganja Posta, Ozzyja i Travisa jako dobro nadopunjuju suosjećajnu diskusiju ljubavne tematike.

Treba odati priznanje i ostalim, pop orijentiranim, pjesmama. “Die For Me”, “On the Road” i “Wow”. iskorištavaju najbolje od mainstream trap produkcije kako bi potkrijepile dosljednost eksplozivnih stihova/refrena. S druge strane, suptilne “Staring at the Sun”, “Sunflower”, “Internet” i “Goodbyes” vladaju staloženom estetikom te uživaju u slobodi ispod psihodeličnog sunca. Drugdje, Postovo široko razumijevanje pop-rock tradicije poprima manje uzbudljive forme. “Circles” i “Allergic” duboko se vežu uz narativnu strunu, no ne uspijevaju doseći vrhunce žanrovske eksploatacije, dok “Saint-Tropez” i “Enemies” pronalaze ugodu u zaboravljivim manirima pripadajuće glazbe. Iako se ne spuštaju na razinu “Saint-Tropez”, primjeri poput “I know” ili “A Thousand Bad Times” ne pružaju dovoljno kako bi se izdvojile iz inače solidne kolekcije pjesama.

“Hollywood’s Bleeding” očito prati položene tlocrte te izobličava prepoznatljivu strukturu kako bi ona poslužila zadanoj priči ljubavnog prekida i elitističkog licemjerja. Nazvati projekt konceptnim bila bi donekle istinita, iako pretjerana, tvrdnja, no sličnim raspravama zaista ovdje nije mjesto. Bez umanjavanja ikakvih vrijednosti, djelo nije potrebno shvaćati suviše ozbiljno te ga istraživati u nadi otkrivanja obskurnih internih revelacija. Ono postoji da vas zabavi, a u tome uspijeva. Gledajući kompletan rad ne može se reći kako nije uložen trud u formiranje narativno određene i glazbeno obečavajuće cjeline. Svaki naredni album Maloneove karijere bolji je od prethodnog, a “Hollywood’s Bleeding“ prvi je koji se istinski držao koncepta i istražio zvučni svemir oko njega. Sljedeći korak sada je još i važniji.