Položen ispit zrelosti

Prvi puta od njenog osnutka, Linkin Park su svoju “Project Revolution” turneju odveli izvan SAD-a. Osim što su na europskom tlu, točnije u Velikoj Britaniji, odradili najveći i najposjećeniji koncert turneje, snimili su ga i dali fanovima u ruke.

Nakon izdanja “Live In Texas” ovo je puno bolji i kompletniji nasljednik, a snimljen je u Milton Keynesu, na istom mjestu gdje je i Green Day stvorio svoj “Bullet In A Bible”.

Velebna pozornica i jedna zvučna mašinerija kakvu već godinama predstavlja Linkin Park stvorila je spektakl, kojeg nije uspio narušiti ni pokoji slab trenutak cijele set liste.

Ogromni hitovi “Crawling” i “One Step Closer” i dalje pobuđuju masu fanova, ali je nekako i vidljivo da bend jedva čeka prebaciti se na novi dio karijere koji je od njih kao benda, ali i od njihovih koncerata napravio nešto što definitivno dokazuje da više nisu onako djetinjast bend (to dokazuje i činjenica da ovoga puta nisu cenzurirali izdanje).

Očekivano, najbolje su zvučale nove stvari. Posebno žestoka “Given Up” na kojoj Chester (oko kojeg se vrti većina kadrova) pokazuje da mu nije problem i uživo odurlati zahtjevne dijelove, te srednji i malčice sneniji dio koncerta.

Tu su se našle laganica “Leave Out All To Rest” i duga atmosferična “The Little Things Give You Away” na kojoj više podsjećaju na jedan koncertni Coldplay. Njih je nastavila i “Shadow of the Day” s ugašenim svjetlima i vizualno totalnim tripom za biti tamo uživo.

Pred kraj sve se vraća na poznatije i provjerene puteve, pa je super vidjeti kako Shinoda na štangi daje mikrofon publici na hitu “In The End“.

Upravo u tom trenutku pojavilo se odlično obojano sumračno nebo iznad njih i to je okrenulo priču na onaj filmski vizualni dio koncerta. Osim što je očekivano fokus na ljepuškastom pjevaču, jedna kamera se našla i negdje u rulji, a kadrovi su dovoljno dinamični i odlično prate potrebe pjesme (nešto što ne vidimo često). A i sreća je bila na njihovoj strani, jer je bilo simpatično vidjeti kako na close-up Shinodinih prstiju slijeće – jedan zalutali leptir.

Pred kraj na pozornici im se pridružio i ‘pimpasti’ Jay-Z (koji je bio i jedan od predgrupa) da se osvrnu i na malo Collision Coursea na “Numb/Encore” i “Jigga What/Faint“. Taj dio je, osim ako jako ne volite Jay-Z-a, mogao biti i izostavljen.

Set lista je skoro ‘best of’, ali njihovo zadovoljstvo novim albumom jasno se vidi naglaskom na te pjesme. I s koncertne strane to im je odličan potez, budući da raznolik tempo tih stvari unosi jednu zrelost u njihov zvuk, pa čak i koketiranje s nekim emo atmosferama. Na “Live In Texas” sve to je još bilo u povojima, i zato je ovo live kakvog smo svi od Linkin Parka mogli očekivati.

Ah da! Izdanje ima i CD verziju koncerta (s izbačenih nekoliko dijelova), koju ćete ili slušati u autu ili je pokloniti nekome tko nema DVD player.