PJ Harvey “I Inside the Old Year Dying”: mantra iz idile Dorseta

Prošlo je više od 7 godina otkad je PJ Harvey izdala svoj posljednji album, „The Hope Six Demolition Project“, u kojem je Harvey u relativno sumornom, indie rock aranžmanu ponovno kameleonski te kvalitetno promijenila svoj izričaj, koji je, iako suštinski u alternativnom rocku s primjesama indie rocka, bluesa, punka te tragične depresije post-punka. Da, PJ Harvey je osvojila dvije nagrade Mercury, u svoje uzore je izmiješala sve od Soft Cella do Arva Pärta te izdala vješto plesala po žici alternativnog rocka, pritom razbijajući mitologiju ranjavanog umjetnika te ponegdje kontroverzno tvrdeći kako za dobru umjetnost nije potreban nikakav ranjavani umjetnik s mračnom prošlošću.

PJ Harvey je tijekom svoje karijere vješto ispreplitala slike iskonske rock zvijezde (mislim, samo pogledati njen nastup „Dress“ na engleskom V Festivalu 2003. godine, gdje kroz publiku rezonira opremljena samo basistom, bubnjarem te Gibsonom Firebird VII), dok je posljednjih nekoliko godina sve više u prvi plan počela izlaziti njena (neo)folk strana; na pamet pada soundtrack za kazališnu adaptaciju „All About Eve“ izdan 2019. Eksperimentalnu, mračniju, ponegdje (melo)dramatičniju stranu Harvey počela je mijenjati hipnotizirajući, ambijentalni izričaj.

Upravo tu dimenziju Harvey širi na njenom desetom studijskom albumu, „I Inside the Old Year Dying“. Album je nastao iz Harveyinog „Orlama“, odnosno epske pjesme o dozrijevanju devetogodišnje djevojčice u idiličnom selu Underwhelem, pisan na dorsetskom narječju, odnosno južnobritanskom narječju kraja Sunca, mora, pastoralnosti, te (ako je vjerovati pjesmi) teškog i neizlječivog čemera. Upravo takvu, utišanu atmosferu album postavlja već na samom početku s „Prayer at the Gate“, u kojoj mantrično ponavljanje „doo doo doo“ fraze ne razvija pjesmu u nešto grandiozno, već samo nastavlja s razvijanjem mističnog prizvuka te narativa problema u raju. Ista atmosfera slijedi i u naslovnoj pjesmi, „I Inside the Old Year Dying“, koja ima samo osam stihova, no unatoč tome vrlo kvalitetno prikazuje velike motive prirode, okupanima ljudskih motiva žalosti te traženja samog sebe.

Isto nastavlja i „Autumn Term“, koja uz povremeno odzvanjanje distorzirane električne gitare ponovno cilja više na atmosferu, nego li na kakve posebne melodijske konstrukcije. „Seem an I“ uključuje elemente blues konstrukcije, prošarane kriptičnim tekstovima pisanim na dorsetskom narječju; tekstove cijelog albuma (pa i „Orlama“ samog) Harvey je pisala pod utjecajem škotskog pjesnika Dona Patersona, koji u svojim radovima (izdvojio bih „The Error“ te „Two Trees“) kao i Harvey vješto kombinira anarhiju postmodernističkog pisanja s traženjem višeg smisla moćno potpomognutog prirodom. Ipak, Harvey se kod postavljanja Dorseta ne ograničava samo na opisivanje njegove (većinske) pastoralnosti; u svijetu Harvey, Dorset su i narodne izreke, osjećaj sigurnosti te komforta („March will search, April will try/May will tell if you’ll live or die“ u „The Nether-edge“).

Krivo je smatrati „I Inside the Old Year Dying“ kao neku dualnost svjetovnog te prirode, kao i da je to odmak Harvey od njenog prijašnjeg materijala, poput albuma „Dry“ ili nešto tehnokratskijeg „Stories from the City, Stories from the Sea“. Iako lajtmotiv albuma leži na nekoj čistoći te idealizmu, aura svjetovnosti, Harveyinih ranijih utjecaja (poput post-punka te minimalističke glazbe) i dalje lebdi nad albumom („I Inside the Old Year Dying“, „All Souls“).

Cijeli „I Inside the Old Year Dying“ zvuči kao unutarnja borba Harvey između pastoralnog, Dorsetom inspiriranog folka te eksperimentalnim elementima, poput razbarušenih harmonija kakve bi možda čuli kod opusa Animal Collectivea. Eksperimentalni dio povremeno zalazi i u elektronske/ambijentalne sfere –ambijentalni noise na početku „August“ zasigurno podsjeća na opus Tima Heckera ili pak Grouper, dok gitare na „A Noiseless Noise“ blago podsjećaju na „Mildred Pierce“ Sonic Youtha, prije nego potonja pjesma eksplodira u manijakalno vrištanje Thurstona Moorea.

Album je suštinski nevin, prošaran nekakvim mističnim interpretacijama Arkadije, koja je u slučaju Harvey zamijenjena idilom Dorseta. Ponegdje se ta ogromna nevina, čovjekom netaknuta svjetina povezuje s ljudskim konstruktima te ikonama pop kulture; „Lwonesome Tonight“ (referenca na pjesmu Charlesa Harta iz 1927. godine; poznata po Elvisovom prepjevu 1960.) tako vješto kombinira tematiku spasenja te prirode, dok obećani spas u tekstu dolazi u obliku biblijskih referenci ili samog Elvisa Presleyja.
Zapravo, narativ samog Presleyja kao božanstva, što se javlja i u samom „Orlamu“ motiv je koji se provlači kroz album („A Child’s Question, August“) te se album u tu ruku može shvatiti kao vjerojatno najsofisticiranije sročen fanmail Elvisu ikada. S albumom „Love Me Tender“, ta jednostavna, baladna fraza poprima neko novo značenje. Najednom „Love Me Tender“ više nije adaptirani stiskavac pedesetih, već fraza u kojoj i ljubav i nježnost dobivaju neko novo značenje, posebice u kontekstu cijele priče koju Harvey prenosi. U artikuliranju tih emocija na albumu Harvey pomažu glumci Colin Morgan te Ben Whishaw sa spoken word insertima.

Tko „preživi“ duboko isprepletena križanja poezije te eksperimenta, psihološke drame te smiraja, regionalnog Dorseta te rata svjetova – pričat će. PJ Harvey „I Inside the Old Year Dying“ nije album kojeg se može progutati jednim zalogajem; radi se o delikatnom konceptu, toliko regijski specifičnom, da se možda i ne može u potpunosti poistovjetiti sa slikom koju Harvey pokušava predstaviti. Tko zna, možda i je nekakav preduvjet potpunog razumijevanja albuma biti mještanin Dorchestera, Bournemoutha ili kojeg drugog mjesta u Dorsetu? Možda je malo skeptično zaključiti kako se album u potpunosti može razumjeti – ali zato se zasigurno u njemu može uživati.