pipschips&videoclips “Vesna” – Revitalizacija zvuka

Recenzija albuma pipschips&videoclips “Vesna”.

Od “Walta” je (vjerovali ili ne) prošlo već deset godina. S “Waltom”, Pipsima je konačno sve kliknulo što dekadu ranije nikako im nije uspijevalo. “Walt” su odlično prihvatili i kritičari i publika, zbog čega je izgledalo kao da je bend našao neku svoju mladost. “Htio bi da me voliš” i “Bi li ili ne bi” su postali instant klasici benda, a i ostatak albuma je donio pregršt materijala koji su rado slušani na koncertima.

Tad je Ripper zaključio da je format albuma mrtav, te da više neće objavljivati albume, već singlove kako mu oni dođu… Tako smo u ovih desetak godina dobili hrpu singlica kojih se realno malo tko već i sad sjeća. Ako se mene pita, jednostavno one nisu bile tog ranga da bi ih se zapamtilo na duže staze, ali su tu bile da se ne zaboravi na Pipse. Kao i mnogi prije njega, promijenio je mišljenje jer album je i dalje album(!), te konačno imamo novu glazbu benda u vidu albuma “Vesna”.

Možda oživljavanje formata albuma je donijela revitalizacija vinilki koja je proteklih godina poharala sve pred sobom, pa tako vjerujem da je i ovaj album namijenjen tom formatu (prije ili kasnije). Rezultat toga je svega osam pjesama i tek 35 minuta materijala, taman da bi se idealno zaokružio format ploče. U svakom slučaju, bolja varijanta mi je takva, nego da pjesama ima više, te da su neke od njih odbačene za format ploče da bi sve stalo na jednu ploču. CD je svakako bio manje ograničavajući format, nego što je to vinilka…

Iskreno, bilo me je strah “Vesne” (ne zato što se i moja majka tako zove…). Nakon tih ‘prolaznih’ singlova, te posebno nakon najavnog singla “Pariz”, činilo mi se da više nema nekog dinamita kod njih, odnosno, da bi eksperiment mogao pojesti sve ono dobro što volimo kod ovog benda. Gledajući unatrag, “Bog” je bio vrhunac njihovog stvaralaštva u ’90-ima, pa je nakon njega nastao ‘kuršlus’, promjena formacije i album “Drveće i rijeke” koji je bio totalni odmak od svega prije…

I danas se lome koplja koliko je to zapravo dobar ili loš album (moje je mišljenje da ako je album dobar, bend bi više i češće svirao pjesme s tog albuma), ali mora se priznati da je za to trebalo mnogo hrabrosti. U vrijeme “Boga”, Pipsi su bili možda i najpotentniji rock bend tog vremena, da bi nakon tog odabrali ‘artističku’ stranu, a ne da postanu ultimativni broj 1 kod nas.

Vratimo se mi na “Vesnu”… Ona je svakako svojevrsno “Drveće i rijeke” neke nove dekade, iako u suštini to nije. Najbitnija stvar je da ovdje nema klasičnih Pips pjesama koje se direktno naslanjaju na britpop i tome srodnom muzikom s velikim (i pamtljivim!) refrenima, već su pjesme malo odmaknute u novi milenij i zapravo su suma sumarum utjecaja koje su pokazivali od albuma “Drveće i rijeke” naovamo. Ima tu Radioheada, The Flaming Lipsa, ali i LCD Soundsystema… U svakom slučaju, ovo je ponovno hrabar album koji odvodi bend u neke nove sfere, dok manjak velikih refrena možda bude otegotna situacija kod skeptičnih fanova koji nisu spremni na promjene.

Posljednji (drugi) singl s albuma “Većinom” je najjača pjesma albuma što odmah dovodi i do formulacije da je najbolja od “Walta” naovamo. Tu se najbolje osjećaju svi elementi objašnjeni u prošlom odlomku, te ima nekoliko slojevitih dijelova koji se malo po malo pumpaju. Najveći odmak je glazbena podloga koja djeluje neurotično, a melodično. Ako odlazimo na tekstualni dio, Ripper ovdje briljira, tekst mu je nadahnuti kao u najboljim danima, pa u zaključku mogu samo reći – jednostavno, perfektno!

“Glas za bluz” je pjesma koja bi se idealno uklopila na “Walt”, “Klijenti” će vjerojatno biti jedan od narednih singlova, tako mi to barem zvuči, radiofonično, dok mi “Copperfield & Coppertone” djeluje kao neka rana pjesma Pipsa osvježena novim zvukom kojoj je zapravo najslabiji moment dio kad dođe refren s tekstom iz naslova pjesme.

Drugu stranu buduće ploče otvara balada “Netko”. To je baš lijepa balada koja je puno bolja i dotjeranija nego baladni singlovi posljednjih desetak godina. I tad dolazimo do najgore skladbe albuma, te famozne “Pariz” koju je uništio daleko najgori tekst kojeg je Ripper isporučio godinama. Očito je da su ipak nabavili drogu u Parizu jer “SSND” (Svi su na drogama!) je sljedeća i baš djeluje zabavno i razigrano, kao da je ostala neobjavljena još sa sessiona za “Pjesme za gladijatore”. Cijeli album završava u još jednoj velikoj baladi “Vesna” koja lijepo zaokružuje priču albuma.

Ovako sve napisano na papiru, sasvim je jasno da “Pariz” ovdje iskače u svakom pogledu. Iako glazbeno je mogao postati pravi ‘killer’, tekstualni masakr ju je odveo u sasvim drugom smjeru, dok preostalih sedam pjesama jasno pokazuje da Pipsi su spremni za neki novi zvuk i potencijalno daljnje širenje baze fanova zbog implementiranja mnogih novih i modernih elemenata. Ovdje gitare nisu milozvučne (kao na mnogim ranijim albumima), već neurotične koje neprestano navode na ples čime je bend napravio veliki iskorak u nekom novom smjeru. Kad tome nadodamo i hrpu klavijatura, jasno je da je ovo podjednak eksperiment kao i “Drveće i rijeke” na kojeg mnogi možda i nisu spremni (kao što ja nikad neću biti spreman za ovaj “Pariz”).