Ovo nije povratak, ovo je odlazak u nepoznato

Sjećate li se filma “Demonsko sjeme”? Nikola Vitković na svojem petom albumu kao Alone doveo je vlastiti alter-ego do savršenstva. No “Aeon Wave” je upravo suprotna strana “Proteusa” – emotivnija, ‘prijateljskija’ strana računala koje polako preuzima kontrolu i naposljetku fizički oblik, prešavši granice vlastitog univerzuma.

Predivna tehno-priča s puno emotivnih poglavlja. Jedan novi, pravovaljani nastavak na temu “Electric Cafe” ili “Man-Amplified”, pomalo zaboravljene ali još uvijek nenadmašne kutke iz daleke budućnosti, u kojima opća tehnologija prakticira svoj vječni ljubavni trokut sa čovjekom i prirodom.

“Tihi vrisak” u svojem dostojnom nastavku na hladnu egzotiku dalekog sjevera, koji istovremeno ledi krv u žilama i oslobađa emocije u svoj toplini vlastite elektronske duše. “Čovjek koji je pao na zemlju” s glazbom daleke planete gdje vlada virtualna stvarnost ali na umjeren, fino doziran način – savršen svijet budućnosti bez predrasuda, gdje čak i nepoželjno urušavanje programa predstavlja ‘pravu mjeru’, gdje granice mašte određuje samo mirovanje misli.

Album otvara tema “Embrion” – kojom Alone želi i uspijeva izaći van medijskih okvira ispunjavajući prostor svojim virtualnim elektro-nijansama; u nastavku istih, teme “Nucleus“, “Asketobioza” a posebno “Tehnologija” ili naslovna “Aeon Wave” prostor prerađuju u auditivne ‘op-art’ prizore.

Ovo je futuristički manifest koji se čita ušima – paralelni svijet u koji je divno pobjeći i neprestano istraživati njegova daleka prostranstva. Jeste li ikad sanjali onaj pomalo neugodan san kad letite nevjerojatnom brzinom i prožima vas adrenalin, uzbuđenje i strah od padanja rastu, ali pad nikako da se dogodi?

“Aeon Wave” je na čudan način spojio taj moment s glazbom – postigavši metafizičku nijansu zvučnog zida i bijelog šuma koji ga neprestano obilježava i probija.

Zanimljivo je napomenuti da je “Aeon Waveu” kao pažljivo razrađenoj cjelini nastaloj kroz protekle tri godine, zvukom najviše kumovao prethodni album Alonea – “Analiza” (2003.), na kojem je zvuk nakon ranijih, hermetično-tjeskobnih elektro-rješenja doveden u konkretnije emotivno stanje melodičkih i ritmičkih struktura.

Teme “Ural“, “Monoseks” ili odjavna “Hibrid” unatoč svojim tihim jezama odišu lijepim, utješnim tonom. Iako Alone novim uratkom ne naginje retrospektivnoj varijanti elektronike, u nekim segmentima novog albuma teško je ne osvrnuti se na tu i takvu nostalgičnost – primjerice u temi “Metaplazma“, himnično-plesnom ulomku kao iskrenoj počasti vremenu u kojem smo živjeli otkrivajući sintetičke tonove, gdje i dalje vlada opčinjenost tom dalekom, pretpostavljenom budućnošću.

“Alone” je projekt izvorno nastao kao trio 1994. godine, s naslanjanjima na mračniji elektronski zvuk, koji će od prvih konkretnijih snimaka (službeno objavljenih 1997.) iz naslova u naslov evoluirati u sofisticiraniji puls – žila kojom kola zdrava elektronska krv, bez suvišnih organskih naslaga.

Vokal kao jedini ‘preživjeli’ element tog ‘organskog’ vrši svoju vitalnu funkciju ‘antitijela’ koje drži zdravu ravnotežu između kaloričnih bas i ritam dionica i integralnih sintetičkih melodija.

“Aeon Wave” uistinu jest odlazak u nepoznato. Ali s tom razlikom da ovdje postoji iskreni smisao za avanturu u kojoj nema slučajnih ni namjernih žrtava. Samo nagrađenih slušanjem jednog introspektivnog remek-djela.