Opet sam prevario curu… s Pearl Jamom

Dosta se toga promijenilo i u mom životu i u životu Pearl Jama otkad smo zadnji put dijelili gotovo svaku minutu dana. Znate kako se govori da je nemoguće zaboraviti prvu ljubav i njoj bi se uvijek mogli vratiti?

Nakon nekih 5 zajedničkih albuma, Pearl Jam stigao je do čak 9. i iako
još uvijek postoji jedna široka praznina među nama, ipak je lijepo
vratiti se. Pa makar prevariti trenutnu ljubav i odraditi jedan
one-night stand. Za ona dobra, dobra, dobra, stara vremena.

Da, oni koji su iz prijašnjih tekstova na ovoj stranici upoznati s odnosom prema Pearl Jamu, već vide da je uvod kreiran jednom bezobraznom tehnikom – zove se copy/paste. Nije tu bilo nedostatka inspiracije (ako oni mogu naći inspiraciju za 100 pjesama, možemo i mi za desetak tekstova), ovo je samo potraga za načinom da se spoje svi dojmovi koje je u mom životu u zadnje vrijeme donosio bend koji je puno više značio u ’90-ima.

”Backspacer” se već danima vrti u CD playeru. Nisam ga ni pokušavao izvaditi, već se samo truditi da se othrvam grešci koju sam napravio prije nekoliko tjedana – u DVD player sam stavio njihov ”MTV Unplugged”, gdje sam se sjetio Vedderovog gestikuliranja, dugih kosa i skakanja po stolicama. Ta vremena su prošla i da me netko prije desetak godina pitao kako će Pearl Jam izgledati (ili zvučati) u svojim četrdesetim godinama, vjerojatno bih opisao nešto ovakvo ili bih čak posumnjao da će im se dati dalje svirati.

Najkraći album u njihovoj karijeri uspio je zaokupiti samo 37 sirovih minuta koje, kao i zadnjih ohoho godina, nemaju veze s ikakvim grungeom. Sami govore da se više ne moraju nikome dokazivati, da su takve stvari prerasli. To im daje priliku da se napokon prepuste sirovijem i starijem zvuku i uzorima The Who i vječitom Neil Youngu. Ali, hvala Bogu, barem više nemaju onog starog gospona koji je tulio na klavijaturama tijekom ”Riot Acta”.

Početak albuma lijepo je sve strpao u nekih 10-12 minuta, jer življa stvar “Gonna See My Friend” i već poznate “Got Some” (vjerojatno najbolja na albumu) i “The Fixer” dobro opisuju njihove glazbene stavove.

“Just Breathe” je staromodna classic rock laganica (barem zvukom i aranžmanom) koja opet u prvi plan dovodi Eddiea, jer je poznato – dobar glas daleko se čuje. Lagana i duboka stvar koja ipak podsjeća da su nekad davno takve balade bili u stanju napisati u polusnu. I lagano mamurni, ako već hoćete. “Supersonic” je najbrža punkerska stvar na pragu “Mankind” i “Lukin” s ”No Codea”, a uštopana “Unthought Known” je slabija kopija “Wishlist” s ”Yielda”.

Može se reći da je ovo dosta jednostavan i emotivan album. Vedder više ne može pjevati o George Bushu, jer ga je dolazak novog predsjednika natjerao da prestane s buntom i okrene se optimističnim temama. Malčice nedostaje onog poznatog bijesa, mora se priznati.

No, isto tako mora se priznati da je ovaj album (koliko god kratak bio) na sebi uspio iznijeti nekoliko stvari koje su sigurno jedne od najboljih Pearl Jamovih pjesama u zadnjih 10 godina.

Sve to može veseliti. Da je Pearl Jam i dalje tu. Da polako postaju najdugovječniji i najomiljeniji rock bend, ali i svakim albumom mojoj tvrdoglavo upornoj duši pokušavaju objasniti – ‘Daj odjebi više! Zaboravi na ”Ten” i ”VS”!’

Mislim da ću se napokon pomiriti s time i zaključiti da mi je ”Backspacer” najdraži njihov album. Iz druge polovice karijere, naravno…