Oluja prve kategorije

Jezičnu barijeru koju je najbolje probio Rammstein, barem u metalnim formatima, i dokazao da njemački jezik može sasvim dobro funkcionirati u glazbi, danas mnogi bendovi iz te zemlje ne moraju probijati, pa ih se sve veći broj odlučuje pjevati upravo na materinjem jeziku.

U konačnici, zašto i ne bi, tko im na tome uopće može i treba zamjerati.

Jedan od tih je i mladi bend Reverie, čiji je album “Wandel” tipičan melodični rock/metal mračnjak u čijoj se glazbi i tekstovima osjeća melankolija i depresija, veliki je utjecaj sanjivih piano aranžmana, a kontrast su im intenzivni industrial-heavy riffovi i moćni vokali s puno različitosti. Naime, pjevač/gitarist Max Leonhard ima dubok, depresivan, mračan, ponekad i doomy glas koji kombinira s growl i scream pjevanjem, pa nekim pjesmama daje, uz pomoć sirovosti u gitarama i blastbeata, i značajan black potencijal (“Hexe“).

Glazba je više rock nego metalno orijentirana, kontinuirane je darkerske atmosfere, nabijena gitarističkim melodijama s mračnijim predznakom, s ponekim synthom, piano igra važnu ulogu u gotovo svakoj pjesmi, a problem je što su mahom slične, pa s vremenom postaju monotone i album je teško odslušati u komadu. Ne sliče možda toliko po ritmovima, koji su u prvom dijelu albuma bržih, a u drugom srednjih i sporijih formi, koliko po koncepciji.

Uglavnom ih otvara piano, na kojeg se nadovezuju glasni riffovi, bubnjarske dionice, često i akustike, tek ponegdje nešto elektronike, a preslični su i back vokali, koji se također pojavljuju u skoro svakoj pjesmi na sličnim mjestima. Različitosti nude glavni vokali koji, kako je spomenuto, dosta moduliraju, zatim poneki electro-pop upad ili akustične komponente koje naglašavaju depresivnost materijala.

Onomatopeja grmljavine i kiše, uz brže piano izvedbe, nagovještava oluju u pjesmi “Sturm“, koja sadrži žestoke gitarske riffove, melodični solo, sporije dijelove s dubokim vokalima, u bržima ima više growla, sve je puno klavira i gitara, te nove olujne onomatopeje na kraju. Malo je optimističnija “Heliodromus“, s novim piano, malo relaksirajućim pop ritmovima, heavy riffovima, ali i agresivnijim drugim dijelom s miksom clean i growl vokala. Dark-heavy rock pjesmica “Mond” ugostila je Michu iz In Extrema, “Sommer” i “Abgrund” HIM-ovske su pjesme, a “Die Stadt” i “Wandel” mračne balade s dosta piana i akustičnih gitara.

Uglavnom, kako je već najavljeno, ovo je klasičan, ne prezahtjevan dark album, pomalo nalik na Nachtblutov “Antik“, djelo za ljubitelje ovakve glazbe koje će teško pronaći sljedbenike van nje, Moguće je i to, ali sigurno ne u prevelikom broju.