Nova Amyca, ali ovaj put Macdonald

Akustičnih djevojaka ima na pretek, posebno kada vidimo našu scenu u posljednjih sezonu dvije i kada ih uspoređujemo s inozemnim curama, vidimo koliko su zapravo dobre i moćne.

Gabrielle Aplin je novo britansko čudo, curka koja bi trebala pokoriti svijet, a u osnovi zvuči kao ženska verzija Coldplaya koja želi biti novi Mumford & Sons što se najbolje isčituje u pjesmama poput “Salvation”. Ipak, većina albuma se više kreće u nekom indie pop-folk điru što joj mnogo bolje pristaje.Kada svira folkičnije i popičnije teme, tada ju najlakše možemo usporediti s Amy Macdonald s kojom ima pregršt usporedbi, počevši od samog zvuka, preko slične intepretacije, do mladosti (obje su prvijence objavile oko 20. rođendana). Naravno, postoje i druge asocijacije, ali ovo su osnovne.Još u svojim teen godinama, Gabrielle je objavljivala pjesme preko svojeg YouTube kanala, prvo covere, a potom i autorske stvari, dok joj se prijelomni trenutak dogodio krajem 2012. kada je obradila legendarnu “The Power of Love” benda Frankie Goes to Hollywood. Ta je pjesma došla na prvo mjesto britanskog charta pobijedivši mnogo renomiranije izvođače i ostalo je (kako se popularno kaže) povijest.

“Panic Cord” bi lako mogli zamijeniti s nekom od pjesama Amy Macdonald, “Keep on Walking” zvuči kao napušeni folk Edward Sharpe and the Magnetic Zerosa, “Please Don’t Say You Love Me” vuče na Mumford & Sons, dok bi se “Ready to Question” mogla usporediti s radovima Regine Spektor.

Sama naslovnica albuma mnogo ukazuje na ono što se nalazi na albumu “English Rain”. Sivilo je uljepšala zaigrana Gabriella s kišobranom duginih boja… Upravo takav je i album, sentimentalan, većinom laganijih pjesama ukrašen reskom pozitivizma i radosti što u konačnici donosi jedan nepretenciozan i zabavan album.