Njena je pjesma lagana

“Tchamantche” je četvrti studijski album afričke kantautorice Rokie Traore, a donosi devet osobnih, ritmičnih, mračnih, zrelih i promišljenih autorskih skladbi te jednu obradu.

U malijske glazbene legende spadaju Ali Farka Toure, Boubacar Traore i Djelimady Tounkara. U malijske glazbenike koji se nazivaju klasicima spadaju Super Rail Band, Ballake Sissoko i Kandia Kouyate. Među malijske glazbenike koji zasigurno predstavljaju budućnost te afričke zemlje svakako pripadaju Oumou Sangare i – Rokia Traore.

Ona je nesputana malijskim glazbenim granicama, i u svoja tri prethodna albuma – “Mouneissa” (1998.), koji je samo u Europi prodan u više od 40.000 primjeraka; “Wanita” (2000.), kojeg je New York Times proglasio jednim od albuma godine; “Bowmboi” (2004.), koji je osvojio prestižnu BBC3 World Music Award – predstavila se kao kantautorica progresivne lirike u kojoj se bavi pravima žena u patrijarhalnom društvu te problemima ilegalne imigracije iz Afrike u Europu, i kao glazbenica spremna na suradnju (surađuje s The Kronos Quartetom i Ousame Sacko).

Ona respektira svoje glazbene kolege, poput Salifa Keita i Oumou Sangare, ali ipak napominje da su: ‘oni izvrsni, ali ja nisam tradicionalna malijska pjevačica’.

Ni “Tchamantche” nije tradicionalni malijski album i stilske promjene koje je Traore prošla kroz 10 godina od izdanja njezina prvijenca više su nego očite. Poznato je da glazbenici koji do trećeg albuma nisu učvrstili svoju poziciju u agresivnoj glazbenoj areni tu više nemaju što tražiti. No Traore, iako je u tome uspjela, ne namjerava zauzeti defanzivnu poziciju i uz šablonsku produkciju albuma dočekati sigurnu starost.

U njenom ofenzivnom i ambicioznom pristupu glazbenoj umjetnosti ovim albumom ona je napravila velike promjene. Dovoljno govori da više ne koristi afrički ksilofon, balafon i da uvodi zapadnjačku ritam-sekciju.

Za miksanje snimki “Tchamantchea” bio je zadužen Phill Brown, poznat po svojim suradnjama s Robertom Plantom, Robertom Palmerom i Bobom Marleyem!

“Tchamantche” zvuči drukčije, intimno i osobno, minimalistički i promišljeno, od početne “Dounia” (potpomognute cooderovskom električnom gitarom) pa do posljednje “The Man I Love“, jedine pjesme koja nije njeno autorsko djelo, već djelo legendarne Billie Holliday.

Sama Traore je još 2005. godine pozvana da se pridruži Fontelli Bass i Diani Reeves u američkoj turneji pod nazivom “Billie and Me”, koja je slavila glazbenu ostavštinu popularne glazbenice. Tada je, u snažnom duetu s Reevesovom, Traore prvi put i otpjevala “The Man I Love”.

Ostatak albuma instrumentalno je veoma promišljen, koncizan i nenametljiv. Česta je međuigra između par tonova akustične gitare i percussiona, ali glavnina prostora je ipak ostavljena Traorinom distinktivnom i sugestivnom vokalu.

Prekrasna boja njenog glasa, upotpunjena fleksibilnim glasovnim mogućnostima i lakoćom izvedbe, tvori posebnu glazbenu kulisu koja, riječima Traore, ‘nije pop, nije jazz, nije klasična, već nešto suvremeno s tradicionalnim instrumentima’.

“Tchamantche” je dobar album i evidentan dokaz sazrijevanja i razvoja jedne umjetnice s kozmopolitskim nazorima i posebnim smislom za glazbu.