Njemački sekstet opet uštekao gitare u pojačala

Da slučajno ne naprave preveliku razliku od prošlog albuma “Reise Reise” i ovaj su snimili u apsolutno istim okružjima (Španjolska, Švedska i SAD). To postoje jasno kad na vidjelo izađe informacija da je ovaj album djelomična kolekcija pjesama koje nisu bile dovoljno dobre za prošli. Jer izdali su ih u dosta malom vremenskom razdoblju. S druge strane, tu se može povući i paralela i s ovogodišnja dva albuma od System Of A Down izdanih odvojeno, ali ipak se stječe dojam da je u pitanju ipak ovo prvo.

Na to ukazuje i prvi singl “Benzin” koji nije onoliko dobar kao njihovi dosadašnji često puštani spotovi. Budući da sam njemački učio ‘sitnih’ devet godina u školi, očekuje se da ga znam. E, pa ne bih se baš kladio, ali malim pogledom po tekstovima može se dobiti glavna ideja.

I dalje su to dosta jednostavne, ali i dosta ironične pjesme s tekstovima tipa: “Ne trebam ženu, samo vazelin” ili opisivanje nekakvog homoseksualnog konflikta na “Mann Gegen Mann“. Naslovna “Rosenrot” iliti ‘Red Rose’ je nekakva sprdačina ili preneseno značenje na račun raznih dječjih bajki, a slijedeća, masna “Spring” je, možda i najbolja stvar na albumu.

Iznenađenja ima malo, ali nisu izvedena na najidealniji način. Bespotrebno gostovanje teksaške pjevačice Sharlee Spiteri na dosadnoj, laganoj i glupoj “Stirb Nicht Von Mir (Don’t Die Before I Do)” samo može otjerati već polako raspršene i kasnijim albumima razočarane fanove. Jer, tek pravom, prljavom industrijalnom metalnom “Zerstören” peru ljagu i sviraju pravu Rammstein žestinu.

Nakon glasne “Hilf Mir” opet odlijeću u nepoznato i snimaju pjesmu “Te Quiero Puta!” na španjolskom (neki član benda je oženio curu iz nekih Latino država). Nekakva zezancija o seksualnim odnosima, spominjanje ‘muchachosa’ i trubice zvuče fora iza njihovih distorzija, al i čine ovu pjesmu naj neRammstein.

Uvijek sam se pitao da li bi Rammstein ikada uspio da su počeli pjevat na engleskom. Sumnjam da bi u svojoj Njemačkoj podigli toliku prašinu i time dobili odskočnu dasku za cijeli svijet (na kraju čak i SAD). Ovako, od svojih jednostavnih ritmičnih metal rifova srednjeg tempa stvorili su par dobrih albuma i ispali nevjerojatno originalni. Baš i nisu, ali često pomislim da su mi ti njemački bedaci skroz simpatični i da sam među njihovom odvratnom scenom na njih malo slab. Svirkom u živo samo su to potvrdili.

Uvijek kažem da bi zadnja stvar trebala biti jako dobra i prigodna za dobar završetak. Oni su dosta loše izabrali baš nekakvu laganicu s gitarom u stilu Staind i nazvali ju jednostavno “Ein Leid” (Pjesma). Imali su smisla za dobru pjesmu, i mislim da još imaju, ali ovim albumom možda su uzeli mali koračić unatrag.

U toj zadnjoj stvari kažu “Mi smo rođeni za glazbu. Mi smo sluge vaših ušiju. Kad god da ste tužni, mi ćemo vam svirati”. Lijepo zvuče ovi stihovi, ali mislim da ćemo za nešto toliko dobro ipak pričekati slijedeći album. Nije ovaj skroz loš, al znam da mogu puno bolje.