Nezainteresirano odrastanje

U studenom 2003., Peter Gabriel objavio je DVD “Growing Up Live”, poprativši svoju istoimenu, vizualno impresivnu svjetsku turneju iz 2002. Dvije godine kasnije, Gabriel objavljuje novi, dvostruki DVD “Still Growing Up Live & Unwrapped“. Naime, svrha ovog izdanja identična je svrsi njegova prethodnika, a to je zabilježiti Gabrielovu turneju “Still Growing Up” po Europi ljeta 2004., koja nije ništa drugo već svojevrsni nastavak “Growing Up Live” turneje.

Međutim, premda je ova turneja bila najavljena i službeno se vodi kao ‘intimnija’, predviđena za manja mjesta, a ne monumentalne pozornice, te sa slabijom tehničkom podrškom (prvenstveno mislim na rasvjetu i vizualne efekte), onog trenutka kad pokrenete DVD shvatit ćete da se ono što Peter Gabriel i njegov redatelj Hamish Hamilton nazivaju ‘intimnijim’, teško može takvim i nazvati.

Gradski trgovi, otvoreni amfiteatri i druga prostrana mjesta u Belgiji, Velikoj Britaniji, Italiji, Francuskoj i drugim državama gdje su nastupali, još uvijek su dovoljno veliki da ih ispuni nekoliko tisuća ljudi, a tehnička podrška je sve samo ne spartanska (čak je i klasično odijelo sa šljokicama ovdje postalo odijelo sa žaruljicama, pa Gabriel na trenutke neodoljivo podsjeća na zlikovca Dynama iz Schwarzeneggerrovog hita “The Running Man” iz 1987.).

“Still Growing Up Live” sadrži 13 sve odreda najpoznatijih pjesama: “The Feeling Begins” (iz filma “The Last Temptation of Christ” Martina Scorseseija), “Solsbury Hill“, “Sledgehammer“, “Biko“, “Games Without Frontiers” (otpjevanu s kćerkom Melanie uz high-tech nastup, koji je ispao urnebesno zabavan, premda takvim nije bio zamišljen).

Smiješno je što su neke pjesme produkcijski tako ušminkane da zvuče bolje nego na studijskom albumu (primjerice “Digging In The Dirt” s albuma “Us” iz 1992.), ali ono što je tragikomično u cijeloj priči jest što niti jedna sekunda čitavog 75 minutnog koncerta nije spontana… Svaki korak, svaka koreografija, svaki izraz Gabrielova lica je naučen i pomno uvježban do savršenstva, stoga sam se morao zapitati koja je onda svrha koncertnog nastupa kad svjesno, odmah u startu neće doći do kemije između publike i izvođača?

Zatim, redatelj cjelokupnog koncerta, Hamilton, odlučio je, iz samo njemu znanih razloga, editirati cjelokupan koncert na način da vam se zaista zavrti u glavi. Koncert je sniman na sedam različitih lokacija, a zahvaljujući redatelju, sve lokacije se izmjenjuju između pjesama. Kako to izgleda u praksi?

Recimo, gledate “Sledgehammera” i Gabriela na četvrtastoj pozornici u sumrak, kraj je pjesme i dok publika oduševljeno pozdravlja svog idola, odlazite popiti nešto, kad se vratite i ponovno pogledate u ekran, shvatite da Gabriel sad stoji na ovalnoj pozornici u mrkloj noći (da ne spominjem zbunjujuće igre s mikrofonom – čas mu je u ruci, čas pjeva u headset, te izrazito iritantne split-screen prizore i krupne planove…) Iznimno živcirajuće i jednom kad primijetite takve stvari, teško je koncentrirano popratiti cjelokupan koncert od početka do kraja.

Naravno, s tehničko-koncertne strane Gabriel i njegov prateći sastav (skoro svi ćelavi i odjeveni u crno) odradili su maestralan posao, pjesme su nabijene energijom, ali nemoguće je ne primijetiti kako je Peter Gabriel ipak ostario. No, i dalje je vokalno superioran nekim drugim mlađim izvođačima, ali nažalost, nije superiorniji od samog sebe iz nekih davnih dana.

Najbolji dio prvog diska su dodaci: pjesme “In Your Eyes” i “No Self Control“, a kad odgledate i poslušate potonju, snimljenu 1988. s “This Way Up” turneje, shvatit ćete zašto današnji Peter Gabriel nije ni sjena onom starom Gabrielu.

“Unwrapped” je drugi disk ovog izdanja, a zapravo eksperimentalni dokumentarac, mješavina Hamiltonovog koncerta i psihodeličnih vizija Gabrielove najstarije kćerke Anne (kao da nije bilo dovoljno naporno popratiti sam koncert bez njezinih igara sa zrcalima i čudnim bojama), te intervjua koji istražuje svijet iza tatinih pjesama. U poredbi s njezinim vizijama i vizualnim rješenjima, David Lynch doima se poput male bebe…

Nažalost, Peter Gabriel nije me uspio uvjeriti u ‘intimniju’ atmosferu svojih koncerata, već je ostavio dojam emotivno hladnog i za publiku posve nezainteresiranog izvođača uljuljanog u svoj svijet high-tech nastupa.