Nešto je opasno u zraku

Nakon što se na prošlom, ultrapatriotskom albumu “The Glorious Burden” (2004.) bavio poviješću svoje zemlje, Jon Schaffer je na ovom, osmom po redu, tekstualno ‘otišao’ u sferu fantazija pa je napisao konceptualnu priču o invaziji drugih bića na Zemlju, s apokaliptičnim zbivanjima za njezine stanare.

Tekstualna tematika ima svojih velikih vrijednosti, pogotovo kod ovakvih konceptualnih djela, no za nju, pogotovo ovako opsežnu, nema dovoljno prostora, a i uvijek je zanimljivije muzičko usmjerenje ostvarenja ovakvog tipa, pa ćemo i ovom prilikom punu pozornost usmjeriti na njega.

Gore imenovani album, prvi s pjevačem Tim Ripperom (ex-Judas Priest) bio je poveći korak unazad u karijeri ovog sjajnog floridskog benda, i jedina prava svjetla točka bio mu je ustvari bonus disc, na kojem se našla ‘mini-trilogija’, posvećena glasovitoj bitci kod Gettysburga, 1863. godine.

Jedna od najlošijih strana bili su baš Timovi vokali, koji se nikako nisu uklapali u prepoznatljivi sound benda. Taj je propust imao i djelomično opravdanje u neočekivanom odlasku Matta Barlowa, koji se dogodio tijekom snimanja albuma, pa se očito nije imalo previše vremena za njihovo dorađivanje.

Problem je, očito, pomno proučio i sam Jon, definitivno jedan od najtemeljitijih i, zašto i to ne reći, najboljih heavy metal skladatelja, pa je ovdje posebno poradio na njegovom rješavanju. Tako je maksimalno izbjegnuto, doduše ne i sasvim, Timovo prekomjerno vrištanje, i ti su vokali sada bitno mirniji, staloženiji, čišći, a opet dovoljno metalno agresivni.

No, nisu to sve izmjene u odnosu na prošli(e) albume. Ovaj je prepun mistične, hororsko-trilerske i sablasno-apokaliptične atmosfere, melodičniji je od svih i s najjasnijim, odnosno najodmjerenijim omjerom agresije i melodije.

Pjesme su dramaturški kompleksne i konstruktivne, ali i s nešto manje ritmičkih zamki i zavrzlama negoli je to bilo dosad, vrve epskim utjecajima i maštovitim gitarističkim linijama, s agresivnim thrash riffovima, ali i krasnim dubliranjem i prelamanjem solo- i back-vokala. Kako ženskih i muških, tako i onih u mini zborskim prezentacijama.

Isto se odnosi i na suradnju heavy metalnih gitarističkih ritmika, i pogotovo klinički preciznih solodionica. Također, bubnjevi su najznačajnija karakteristika powera, a nisu zanemarivi niti progresivni ni orijentalno-egzotični elementi.

Album ima čak 19 pjesama, među kojima ih je osam kratkih, što ‘overturea’, što ‘interludea’ što tipičnih intermezzo instrumentala. Kao i slučaju ovih osam, i u preostalih jedanaest, dominantan je srednji ritam, dok je baladni, a poglavito onaj brzi, u inferirnoj poziciji. Što, naravno, ne znači da u njima nema dovoljno snage i energije.

Toga međutim nema u uvodnom, supermračnom instrumentalu “Overlude“, s ratničkim bubnjevima, violinama, dubokim basevima i zborskim ‘ajkanjem’, koji svojom atmosferom jasno nagovještava ne baš vesele događaje u nastavku.

“Something Wicked Pt. 1” žešća je stvar, s klasičnim ‘icedearthovskim’ thrash/heavy/power riffovima, female pjevanjem i s puno dramaturgije. Brža, agresivnija i ‘powerskija’, s mirnijim Timovim pjevanjem je “Setian Massacre“, a na tom je tragu i “Framing Armageddon“, s time da u njezinom pjevačkom dijelu ima više screaminga.

Jedna od najboljih stvari je “Order of the Rose“, srednjeritmična, tipično heavy metalna, s fantastičnim solažama i klasnom suradnjom vokalnih izvedbi. Istaknimo da ovdje nema balada tipa “When the Eagle Cries” ili “Ghost of Freedom”, a ipak najbliža im je “Retribution Through the Ages” te “The Clouding“, koja je u svojih devet minuta u dvije trećine izvedena u baladnom ritmu, s uvodnim bas/akustičnim atmosferskim gitarama, a u preostalom je dijelu agresivna thrash/heavy himna.

Orijentalno-egzotični ugođaj najjasniji je u “Execution” i “Something Wicked Pt. 1”, a jedna od kaotičnijih, s velikim udjelom progressive i klavijatura, zove se “The Domino Decree“.

Iako ima puno dobrih pjesama, sve su one upravo takve, dobre. Bez pravih, velikih, kakve su, recimo, “Melancholy (Holy Martyr)” ili “Watching Over Me” s albuma “Something Wicked This Way Comes”, na čiji se koncept, odnosno njegovih završnih dvadesetak minuta, nadovezuje “Framing Armageddon: Something Wicked Part 1“.

Također, mali je problem i u tome što se u izvedbenom dijelu, isključivši naravno Jona, osjeća da nema kontinuiteta i osobne prepoznatljivosti koju svaki imalo kvalitetniji muzičar nosi u sebi. Tome je razlog što Jon za svaki novi album mijenja članove, pa su tako ovdje čak trojica novih: gitarist Troy Steele, basist Dennis Hayes i bubnjar Brent Smedley.

No, usprkos tome, može se reći da je ovo sasvim solidan album, ne u rangu sa “Something Wicked This Way Come” ili pogotovo “Horror Show”, ali puno bolji od “The Glorious Burden”.

To će sigurno razveseliti brojne obožavatelje Iced Eartha, koji bi njime uglavnom mogli biti zadovoljni. I mirno čekati izlazak “Revelation Abomination: Something Wicked Part 2”, koji bi se trebao dogoditi za nekoliko mjeseci.