Nenametljivo izdanje ‘putujućeg glazbenika’

Nakon što je odao počast veteran-blueseru Robertu Johnsonu, snimivši kolekciju njegovih pjesama na prošlogodišnjem “Me And Mr. Johnson“, i četiri godine nakon posljednjeg ‘čistokrvnog’ albuma “Reptile”, Eric Clapton vraća se sa (većinom) originalnim materijalom na svojem najnovijem “Back Home“. On sam sebe naziva putujućim glazbenikom, a putovanje koje je počelo, kako kaže, kasnih ’80-ih sa “Journeyman” zaokružuje ovim albumom.

Ovo je mjesto gdje se on sada osjeća ugodno, uz svoju novu obitelj, došao je ‘back home’ i namjerava tu i ostati (ali planira opet ‘landrati’, tj. uživo prezentirati i svirati novi materijal). Novi album je točno takav – lagan, ugodan, familijaran, bez ikakvih iznenađenja i dokazivanja – ipak govorimo o čovjeku koji je osvojio 16 Grammyja.

Odavno je Eric odabrao pravi put na svojem raskrižju, a danas, navršivši šezdesetu, sretan je što je nakon svega što je prošao tu gdje je (i normalno da se želi malo više posvetiti svojim mladim kćerkicama i supruzi). Zato će ga možda najbolje razumjeti oni malo stariji, njima će najbolje ‘sjesti’ ovaj album. Ovi ostali ne bi trebali zamjeriti Ericu to što albumu nedostaje oštrine, što nije ‘mesnat’ i prepun gitarističkog dokazivanja. Hej, dajmo i njemu malo prostora u hladovini.

“Back Home” je nastao je u istom razdoblju kad je sniman i “Me And Mr. Johnson”, odnosno obrnuto. Kad je snimanje ovog išlo presporo, ili kada nije bilo previše inspiracije, snimili bi koju Johnsonovu pjesmu i to bi razbistrilo stvari, pa bi se vratili ovom. No između ta dva albuma nema previše paralela, tj. “Back Home” nije još jedna blues stranica u katalogu Erica Claptona.

Na kraju je ispalo da su prije imali gotov materijal za tribute R. Johnsonu, a tako je teklo i izdavanje. Sadašnja postava uključuje all-star glazbenike Stevea Gadda na bubnjevima, basista Nathana Easta, gitarista Doylea Bramhalla II, klavijaturista Billyja Prestona, a među specijalnim gostima nalaze se i Steve Winwood (sintisajzer), Stephen Marley (perkusije), Pino Paladino (bas gitara).

Među dvanaest pjesama krije se i nekoliko prearanžiranih obrada (“I’m Going Left” Steviea Wondera i Syreetae Wright, odlična “Love Don’t Love Nobody” The Spinnersa i George Harrisonova “Love Comes To Everyone“), ali ipak mi se čini da je bilo dosta ‘tuđih mačaka u vlastitom dvorištu’. Svejedno, većina materijala na albumu je nova i originalna.

Uvodna “So Tired” nije nikako takva kakav joj je naslov, već živahno otvara album svojim ‘catchy’ refrenom i ritmom koji vam tjera stopala da lupaju u taktu s njim. Onda slijedi mali izlet u reggae sa “Say What You Will“, a nakon dvije ‘posuđene’ pjesme dolazimo do prvog singla, reggae-shufflea “Revolution“, gdje se čuje skladnost svih muzičara/profesionalaca, a naravno i prepoznatljivo, diskretno, ‘pikanje’ Erica na gitari. Još bih izdvojio odličnu blues/rock “Lost And Found” koja neizostavno podsjeća na B.B. Kinga, i završne laganice “Run Home To Me” i akustičnu “Back Home”.

Kad bolje pogledam, ne bi izostavio niti veselu-cool-pop-rock “One Track Mind“, a kad pogledam još malo bolje, rekao bih da je, sve u svemu, ovo vrlo dobro izdanje Erica Claptona i all-star muzičara (uzevši u obzir njegovu trenutnu obiteljski-orijentiranu filozofiju)!