(Ne)kompletni Clapton

Kompilacija “Complete Clapton” je dvostruko izdanje koje je objavljeno kao pratnja nedavno objavljene biografije Erica Claptona. Da bi uistinu bila ‘kompletna’, nedostaje joj nekoliko bitnih trenutaka iz EC-ove impresivne karijere, ponajviše njegovi počeci u grupama The Yardbirds i John Mayall’s Bluesbreakers.

Kako bilo, ovo izdanje ipak uključuje gotovo sve Claptonove poznatije skladbe i efektno je podijeljeno na dva diska, od kojih je prvi posvećen šezdesetima i sedamdesetima, odnosno Claptonovom najkreativnijem razdoblju (ali to je i faza koju je obilježila njegova borba s heroinom i alkoholom). Drugi disk predstavlja Claptona kao uglađenog AOR džentlmena, imidž koji je uzeo u drugoj polovici karijere.

“Complete Clapton” počinje s pet pjesama Creama. Znate onu snimku kad Jimmy Hendrix svira “Hey Joe” i naglo prekine pjesmu s riječima: “Okay, we’ll stop playing this shit!” (tako nekako), nakon čega počne svirati “Sunshine of Your Love“?

Cream je Claptona promovirao u superzvijezdu rocka, no ni ostala dva člana Jack Bruce i Ginger Baker nisu igrala ništa manju ulogu. “Sunshine of Your Love” je postao jedan od najprepoznatljivijih riffova, a s “White Room” (čiji je mistični tekst djelo Brucea i tekstopisca Petea Browna) ostaje jedno od najboljih izdanja rocka u tročlanom bas-gitara-bubanj formatu. Svaki glazbenik je funkcionirao kao zasebni dio, no uspijevali su činiti fantastičnu cjelinu. Bio je to uistinu rock sviran na jazz način.

Divlja, povampirena live-verzija pjesme Roberta Johnsona “Crossroads” je nanovo definirala žanr bluesa, pretvorivši ga u oblik kakav danas znamo (ironično je da su blues revitalizirali bijeli britanski klinci).

Prva pjesma na ovoj kompilaciji u kojoj se Clapton pojavljuje kao autor je “Badge“. Pjesma proganjajuće melodije i intrigantne strukture još uvijek je jedna od najboljih u njegovom opusu, a na oproštajnom albumu Creama je pokazala da Erica zanima više od pukog pokazivanja gitarističke virtuoznosti.

“Badge” je Clapton supotpisao s prijateljem Georgeom Harrisonom, s kojim će uskoro postati rival u ljubavnom životu. Georgeovoj tadašnjoj supruzi je posvećena jedna od najpoznatijih Claptonovih pjesama “Layla“. Frustriranost i emotivna izmučenost jednostavno izbija iz Ericovog nervoznog pjevanja i vatrenog riffa. Nekoliko godina poslije Clapton će ipak oženiti Patti, a nova pjesma posvećena njoj je njegova ponajljepša balada “Wonderful Tonight“.

Nakon razlaza Creama Clapton je s Gingerom Bakerom i Steveom Winwoodom iz Traffica oformio Blind Faith, jednu od prvih i jednu od najzloglasnijih rock supergrupa. Blind Faith se pokazao kao još veći cirkus od onoga u koji se Cream pretvorio i od kojeg je Clapton pokušavao pobjeći, pa je taj bend trajao samo jedan album.

Na ovoj kompilaciji je uključena njihova “Presence of the Lord“. Gospel/soul pjesma usred koje eksplodira psihodelični jam, pokazala je da je Clapton sposoban napraviti intrigantno i impresivno autorsko djelo.

Na samostalnim albumima koji su uslijedili Clapton je prihvatio opušteniji i jednostavniji stil. Dio tog laid-back pristupa svakako je proizašao iz fascinacije J.J. Caleom, koja je počela s obradom “After Midnight“, a protegnula se na ostatak Ericove karijere, te ga uvelike obilježila.

Prije nego što je definitivno odlučio objavljivati albume pod vlastitim imenom, Clapton je još jednom okupio grupu. Derek & the Dominos su sastavljali Clapton i članovi grupe Delaney & Bonnie & Friends, te još jedno gitarističko čudo, Duane Allman iz The Allman Brothers Banda.

Album “Layla and Other Assorted Love Songs” se smatra jednim od najboljih u Claptonovoj karijeri. Vjerojatno zbog svog emotivnog stanja Eric je pjevao najbolje što može, a prisutnost drugog gitarističkog virtuoza na njega je djelovala stimulirajuće.

Na nekoliko idućih albuma Clapton je gurnuo gitaru u drugi plan i posvetio se eksperimentiranju sa stilovima. Veliki hit je postigao s obradom “I Shot the Sheriff” Boba Marleya, a u reggae ritmu je obradio i Dylanovu “Knockin’ on Heaven’s Door“.

Nakon albuma “No Reason to Cry” na kojem su mu gostovali Dylan i članovi The Banda (“Hello Old Friend” je s tog albuma), “Slowhand” (Ericov stari nadimak) iz 1977. nošen zaraznom obradom J.J. Calea “Cocaine” bio je novi veliki komercijalni uspjeh.

Premda su sadržavali hitove “Promises” i “I Can’t Stand It“, slabiji materijali albuma “Backless” i “Another Ticket” bili su znak autorske krize u koju će Clapton upasti u osamdesetima. Kao i mnogi drugi rock veterani, i on je bio prilično izgubljen u tom razdoblju i produkcijskoj revoluciji koju je donijela nova tehnologija.

Skladbe s početka drugog CD-a “She’s Waiting“, “Forever Man“, “It’s in the Way That You Use It” i “Miss You“, u kojima dominiraju sintesajzeri svjedoče kako se na silu pokušavalo Claptonov zvuk uskladiti s vremenom. Dobitna kombinacija je konačno pogođena s albumom “Journeyman”, s kojeg su na ovoj kompilaciji uvrštene “Pretending” i “Bad Love“. U potonjoj je Clapton nakon dugo vremena pružio inspiriranu vokalnu izvedbu i pamtljivi riff.

Tragediju koja ga je pogodila kad mu je nesretnim slučajem poginuo sin, Clapton je prenio u dirljivu “Tears in Heaven” sa soundtracka iz filma “Rush”.

Albumom “Unplugged” iz 1992. je opet postigao veliki komercijalni uspjeh te je pomogao popularizirati taj žanr. “Layla” se sasvim zasluženo po drugi put pojavljuje na “Complete Clapton” jer je njena akustična reinterpretacija u najmanju ruku zanimljiva. Uz nju s “Unplugged” je uvrštena i emocionalna gospel/folk pjesma “Running on Faith“.

“Motherless Child” dolazi s “From the Cradle”, koji je bio prvi ‘čisti’ blues album Claptona, kojeg su fanovi dugo očekivali.

U devedesetima je Clapton pronašao sigurne vode modernog AOR-a. Premda ugodne i fino istesane, pjesme poput “Change the World” i “My Father’s Eyes” ipak nemaju nekadašnju artističku relevantnost.

U posljednje vrijeme Clapton se priključio trendu ‘vraćanja korijenima’, počevši od albuma s B.B. Kingom “Riding with the King“, preko “Reptile”, koji je bio posvećen njegov djetinjstvu, albuma s pjesmama Roberta Johnsona “Me and Mr. Johnson“, “Back Home” o kojem ime sve govori, do posljednjeg projekta, dugo očekivane suradnje s J.J. Caleom “The Road to Escondido“.

B.B. King i Clapton su kombinacija iz snova, no kako naslovna stvar tog albuma svjedoči, svirka je bila ipak previše ispolirana i predvidljiva. Također, Johnsonova “Sweet Home Chicago” ne ostavlja ništa bolji dojam od prosječno barskog blues benda.

Nešto je bolji slučaj s “If I Had Possession Over Judgement Day“, no Claptonova verzija je ipak inferiorna onoj Boba Dylana s njegovog posljednjeg albuma (tamo je prerađena i zove se “Rollin’ and Tumblin'”). “Reptile” i “Back Home” su ignorirani na ovoj kompilaciji.

“Ride the River” s Caleom još jednom svjedoči kako je prilikom suradnji Clapton spreman smjestiti se u drugi plan (unatoč što su nekad po Britaniji pisani grafiti ‘Eric Clapton is the God‘). Pjesma je to u kojoj potpuno prevladava Caleov karakteristični stil. “The Road to Escondido” je Claptonu donio najbolje kritike u posljednje vrijeme.

Unatoč nategnutom naslovu, “Complete Clapton” je vjerojatno najbolji mogući način da se pokrije EC-ova dugačka (i kameleonska) karijera na dva diska. Ako vam je to sasvim dovoljno što od njega trebate, onda topla preporuka za ovo izdanje koje sigurno nije namijenjeno starim fanovima.

Za kompletnu retrospekciju Claptona ipak je potrebno puno više od dva diska.