Neck Deep – kako iz postojećeg postati novi stroj pop punka

Neck Deep je svoje ime na Mt. Everestu pop punk scene potpuno učvrstio 2015. godine objavom albuma “Life’s Not out to Get You“. Bio je to veliki napredak od prvog LPa objavljenog godinu dana ranije (“Wishful Thinking”). Za mnoge bendova to je vrhunac, ali ujedno i dolazak na raskrižje te pitanje mogu li se u nastavku karijere približiti ranijem uspjehu. S jedne strane želi se privući novu publiku promjenom zvuka, ali isto tako osjeća se potreba i zahvalnost prema postojećim fanovima tako što će zadržati glavne elemente pop punka.

Uvijek postoje tri opcije. Nastaviti raditi “jedan te isti album” kako bi zadovoljili stalne fanove, drugi je okrenuti se izraženijem pop zvuku poput Fall Out Boya, a treći je istraživati i pokušati gurati cijeli žanr prema naprijed. Druga i treća točka mogu se izvesti, ako se naprave kako treba. Međutim, rijetki to mogu.

Mnogi slični bendovi odu vrlo brzo u zaborav, ali koji je razlog ostanka relevantnosti Neck Deepa i u službeno devetoj godini postojanja? Upravo ono čega se neki najvjerniji fanovi boje dobiti od svog najdražeg benda – probijanje granice i točno određenih konvencija zbog kojih su ih i zavoljeli. Ne samo da vjerujem da je Neck Deep napravio dobru odluku, već i najbolju nakon objave spomenutog albuma.

Iz sadašnje perspektive, izlazak albuma “The Peace and the Panic” 2017. godine bio je samo “zagrijavanje” za ono što je uslijedilo. Nije to bilo djelo koje je potpuno vrištalo “pop punk”. Bio je to znak da bend zna što radi i koji su mu sljedeći koraci. Momci iz Neck Deepa gledali su kilometrima u budućnost i to im se definitivno isplatilo. Postali su svoj entitet.

Sve je kulminiralo s “All Distortions Are Intentional“. Prvi je to njihov koncept album čiji je glavni lik Jett, samotnjak koji se zaljubljuje u Alice boraveći u izmišljenoj zemlji “Sonderland”. Kombinacija je to “Wonderlanda” i riječi “sonder” koja označava shvaćanje kako svaka osoba pokraj koje prođemo vodi kompleksan život kao i mi, sa svim svojim veseljima i brigama.

View this post on Instagram

🍊 all distortions are intentional📅 july 24 2020 🎛 produced by @mattsquiremusic 🎚mixed by @sebizcelestial 🖌artwork by @nonono.design worldwide pre-orders onsale now

A post shared by Neck Deep (@neckdeepuk) on Feb 28, 2020 at 2:10pm PST

Ono što su znali od početka svog rada, nastavili su i na ovom albumu. To su itekako zarazni refreni, posebno u pjesama “When You Know”, “Fall” i “Telling Stories” koja je najbliža onom originalnom zvuku kojim je sve krenulo. Prvi dio albuma završava “najčudnijom” autorskom pjesmom do sada. Naime, “Quarry” je najkraća, ali potpuno drugačija od ranijih uradaka jer se jako osjeti utjecaj drugih glazbenika poput Matthewa Healyja i The 1975a.

Drugi dio kreće singlom “Sick Joke” koji zadržava energiju prvog dijela albuma. “What Took You So Long” pravi je primjer romantične pjesme u pop punk stilu i pojam onog što se provlači kroz cijeli album – ljubav. Uz prekrasnu i laganu akustičnu baladu “Little Dove”, dolazi i nešto slabiji singl “I Revolve (Around You)”. Zadnja pjesma albuma “Pushing Daisies” ima definitivno nezaobilazan, ali pomalo iznenađujući outro. Na kraju života sve se svodi na ono što je svatko od nas uspio napraviti s vremenom koje je dobio i na sve dobre ljude kojima je bio okružen. U još kraćoj crti, na sve pozitivne strane života.

Koje su mane ovoga albuma? Stihovi nisu djelo nekog velikog genija, doimaju se lijeni i s dozom otrcanosti, ali to bih nazvao odlikom cijelog podžanra. Na albumu je radio poznati producent Matt Squire koji je ranije surađivao s One Directionom, Arianom Grande i Panic! At Te Discom te značajnim punk rock/pop punk bendovima s početka 21. stoljeća poput Simple Plana i Good Charlottea. Njegov angažman jedan je od razloga gušenja potencijala Danija Washingtona, uz vokalista Bena Barlowa možda i najtalentiranijeg člana benda, jednog od boljih bubnjara žanra. Neck Deep je igrao na sigurno, iako svjestan da je od Washingtona mogao dobiti puno više na gotovo svakoj pjesmi.

Stvaranje konceptualnog albuma definitivno nije lagan zadatak, ali smatram kako su ga ovi mladi Velšani itekako dobro napravili. Što mi označava dobar konceptualni album? Kod dobrog konceptualnog albuma glazba i pjesme mogu stajati samostalno, nakon čega na slušatelju ostaje želi li znati nešto više. Jer ako je zaista potrebno da znate sve okolnosti nastanka albuma i opskurne činjenice o članovima benda kako biste ga shvatili i cijenili, ograničeni ste na onu publiku koja je već upoznata s bendom, s minimalnom mogućnošću širenja na novu.

Njihov zvuk postao je puno čišći i ispoliraniji, a ponekad i hrapav glas Bena Barlowa na ranijim albumima, dobio je svoju puno melankoličniju i cmizdraviju verziju, “ljepšu” i prihvatljiviju za šire mase. Svidjelo nam se ili ne, mora se priznati da to više nije zvuk za barove, klubove, manje festivale i pozornice. To je zvuk veći od samog pop punka. Dokazala je to i turneja s blink-182om i Lil Wayneom, a najavljeni su koncerti u londonskoj Alexandri Palace i kardifskom Motorpointu gdje će biti “headlineri”.

Iako mi je ovaj album tek na trećem mjestu po pitanju diskografije benda, bio bi grijeh reći da ga se preskoči. Baš naprotiv. Pjevušenje melodija nezaobilazno je nakon samo jednog slušanja, a to je i više nego dovoljan razlog za ponovnim preslušavanjem.

Uz veliku dozu poštovanja prema žanru kojim je krenuo, ovaj se velški bend polako, ali sigurno micao od isključive povezanosti s istim. Ne zato što im je dosadio ili što netko od članova ima nešto protiv, već zato što su vjerovali da mogu ponuditi više. Tako danas možemo reći da se publika ove velške petorke ne nalazi isključivo unutar pop punk scene. Dapače, postala je samo dio puno veće.

Autor recenzije: Petar Jenjić